Koja je uloga učitelja danas? Kako bi trebao izgledati školski sat? Koji su najveći problemi današnjeg školskog sustava?
Ovo su samo neka od pitanja na koja svatko može dati odgovor temeljen na vlastitom iskustvu. Školu toliko često komentiramo na kavama, u medijima, u obiteljima, s prijateljima…
Glavni likovi tih priča – učitelji, učenici i roditelji – kao da pomalo gube orijentaciju. Teško im je snaći se među svim preprekama koje se nalaze na njihovom putu. Roditelji se bore sa zahtjevima modernog odgoja. Obitelj i njezinu funkcionalnost napada se više nego ikad. Učitelji se bore s ugledom koji je sveden na jako nisku razinu. Djeca, izgubljena, hodaju po novim tehnologijama, sve većim „5.0 zahtjevima“, neprisutnošću roditelja, nezainteresiranosti nastavnika…
Pišu se knjige, daju se komentari, a kao da je svaki odgovor na gore postavljena pitanja nedostatan.
Uloga učitelja
Teško je govoriti o ulozi učitelja, a da se ne govori o ulozi očeva. Teško je pisati o funkcionalnosti škole, a da se ne govori o (dis)funkcionalnosti obitelji.
Sjećam se vremena kada je bilo dovoljno da nastavnik uđe u učionicu, pa da odmah zavlada tišina. To su bila ista ona vremena kada je očeva riječ kod djece budila strahopoštovanje. Riječi učitelja i očeva imale su svoju težinu. Ta su vremena prošla. Ne treba žaliti za strogoćom i surovim riječima autoriteta koje se nisu propitivale, i koje su se prihvaćale iz straha.
Danas se tišina koja iskazuje poštovanje prema učitelju mora svaki puta iznova postići snagom njegovih djela. No, katkada je tu tišinu jako teško postići unatoč svim uloženim naporima…
Baklja iznad učiteljeve glave
Pokušavajući samoj sebi dati odgovor na to što znači biti učitelj došla mi je u misao jedna slika. Na toj slici bio je učitelj koji je iznad svoje glave imao upaljenu vrlo malu baklju. Baklja je, kao i učitelj, imala puno uloga i ukazivala je na to što učitelj treba činiti.
Individualizirani pristup – Učitelj više ne može živjeti u vremenu kada je s katedre ulijevao znanje u glave poslušnih učenika. Danas su činjenice vrlo brzo dostupne svima. Učenici ne mogu biti broj (niti su ikada trebali biti) koji samo sjedi na svome mjestu. Učitelj bi danas trebao individualno pristupati svima. Mala baklja ne rasvjetljuje nikog s katedre, ali kad dođe do učenika, oko njega je već manje mračno. Važno je doći do svakog učenika, primijetiti ga, uputiti pogled, riječ… Važno je kretati se učionicom. Važno je u svakom od njih vidjeti njih i njihov potencijal.
Obrazovna uloga – Učitelj bakljom oživljuje knjigu natrpanu činjenicama i oživljuje je u svom liku. Pali žar i želju učenika za znanjem i otkriva mu neke nove svjetove. Otvara mu putove i dopušta da misli i dolazi do zaključaka kojima se otvaraju druga pitanja koja čekaju učenike da ih otkriju. Učitelj bi trebao biti kadar kroz ljubav prema predmetu prenijeti zainteresiranost na učenika. Ono što rasplamsava baklju obrazovanja su: učiteljev žar pri poučavanju, stil, govor, novi domišljati materijali, primjena…
Odgojna uloga – Baklja je kadra učiniti puno više. Kadra je lijepom riječju osvijetliti onu crnu sliku koja narušava učenikovo samopouzdanje. Može obrisati suzu, otkloniti strah, nacrtati osmijeh… Može uliti nadu u učenikovo srce i kada su drugi već odustali od njega, pa i on sam. Dobar nastavnik nije toliko onaj koji zna koliko onaj koji zna voljeti učenika. To se ne može naučiti. Sam don Bosco je govorio da je odgoj stvar srca. Govorio je: „Nastoj da te vole, ne da te se boje.“ Dok god je učitelja koji ulaze na vrata učionice bit će i odgojne dimenzije škole. Učitelj odgaja samim svojim pristupom, pa bio loš ili dobar primjer.
Danas je ta učiteljeva baklja u opasnosti od gašenja više nego ikad prije. Toliko je vjetrova i kiša koji je pokušavaju ugasiti i svesti učiteljevu ulogu na onu bezvrijednu. Toliko je krpa koje udaraju po toj vatri ne bi li je konačno ugasili. Danas jako puno djece živi u nedostatku roditeljske figure, njihovog odsustva, ljubavi i pažnje. Učenici dolaze u učionice željni pozornosti i vape da im se to nadoknadi.
Učitelji su primorani ponavljati: „Ne bacaj hranu. Ne šaraj po klupi. Pokupi smeće za sobom. Lijepo se izražavaj. Ne pričaj dok drugi govore.“ Roditelji često najbolje znaju kako bi se učitelj trebao ponašati. Sve više izlaze iz tako važnog komunikacijskog kanala između njih, djece i učitelja.
Papirologija lišena didaktike sve više zatrpava učiteljevu baklju i guši je. Ugled učitelja u društvu je narušen, a plaće nedostatne. Učenici se bore za 5.0 kako bi mogli upisati dobre škole. Trebaju znati sve više činjenica i želi ih se svesti na stroj kojemu je glavna zadaća: produktivnost. Dolazi do sve većeg pritiska i razvijaju se panični napadi i anksioznost. Uslijed svega nastavnici popuštaju i dolaze na posao samo radi izvora prihoda – što ne smije biti jedina motivacija za biti učiteljem.
U učionice ulaze nastavnici koji su rastrgani između svih tih vjetrova, kiša i krpa… Nastavnici koji polako odustaju od školstva razočarani onime u što se škola pretvorila. I tako, ispaštaju roditelji, učitelji, djeca, škola…
Učiteljima su krivi djeca i roditelji, djeci su krivi roditelji i učitelji, roditeljima su krivi djeca i učitelji… U doba kada je komunikacija toliko dostupna zatvara se najvažniji komunikacijski kanal školstva, kanal učitelj – roditelj – dijete.
Kakav bi učitelj trebao biti?
Prema Massimu Recalcatiju, autoru knjige Školski sat današnja škola je u dubokoj krizi, zanemarena i marginalizirana u društvu koje više ne cijeni obrazovanje i kulturu. Nastavnici su frustrirani, poniženi i često ismijavani, dok učenici postaju rastreseni, nasilni i ne pokazuju interes za učenje, a roditelji ih u tome dodatno štite. Školske institucije se urušavaju, a vladajući cinično smanjuju sredstva i ne vide važnost škole kao prostora za odgoj i prenošenje vrijednosti.
U takvom okruženju, Recalcati ističe da učitelj, unatoč svim izazovima, mora biti figura koja spašava školu. On mora otvarati nove svjetove i pretvarati znanje u predmet žudnje, pružajući učenicima ne samo obrazovne vještine, već i dublje uvide i perspektive koje mogu preokrenuti njihov život.
Učitelj koji prepoznaje jedinstvenost svakog učenika, odbacuje ukalupljivanje i stvara prostor za osobni rast, ključan je za ponovno oživljavanje plemenite tradicije škole i vraćanje njenog značaja u društvu. Vraćanje njenog svjetla.
Škola koja svijetli
Ono što za kraj možemo pitati sami sebe je kako učiniti da učiteljeva baklja jače svijetli. Što kao učitelj mogu učiniti da se plamen ne ugasi? Što kao roditelj mogu učiniti da se plamen rasplamsa? Što kao učenik mogu učiniti da prihvatim svjetlost? Što mogu napraviti kao visoko pozicionirana osoba u društvu? Što mogu napraviti kao stručni suradnik? Što mogu učiniti kako bi škola imala više upaljenih baklji i svijetlila i dalje? Svatko na ta pitanja treba odgovoriti sam za sebe.
