Svjedočanstvo jedne majke o postporođajnom razdoblju

Iskustvo Allison Auth koje će vam otvoriti oči o poteškoćama s kojima se mnoge majke bore.

Piše: admin

23.06.2022.

Donosimo vam svjedočanstvo američke majke Allison Auth o izazovnom i zahtjevnom razdoblju majčinstva – prvoj godini nakon poroda.

Allison je spisateljica i blogerica koja živi u Denveru sa suprugom i četvero djece. Nakon što je iskusila četiri postporođajna razdoblja, odlučila je podijeliti svoje znanje i ohrabriti žene u suočavanju s izazovima koje to razdoblje donosi.

Prožimajući sva svoja bolna i radosna iskustva vjerom, Allison jednostavnim i duhovitim jezikom vrlo izravno i otvoreno piše o:

postporođajnoj depresiji
fizičkom oporavku nakon poroda
psihičkom zdravlju
duhovnom životu
važnosti podrške (molitvene) zajednice
rastu u svetosti u svakodnevnim majčinskim obvezama.

POSTPOROĐAJNA DEPRESIJA

Postporođajna depresija vrsta je poremećaja raspoloženja koja obično započinje u prvih šest mjeseci djetetova života ili se može pojaviti u bilo kojem trenutku do godine dana nakon poroda. Najčešći simptomi su osjećaji tuge, anksioznosti, manjak koncentracije, nemogućnost donošenja odluka, glavobolja, gubitak teka, bolovi u trbuhu i zamućen vid. Allison Auth iskusila je to stanje:

Budući da su moji osjećaji nakon poroda Lukea bili burni, mislim da sam tada bila u stanju postporođajne iscrpljenosti. Kada bih uzela više dodataka prehrani ili bih više spavala, tada bih se bolje osjećala. No kada sam rodila Lily, nisam se uopće osjećala radosno, nego mi se činilo kao da svaki dan traje tisućama godina i nisam bila sigurna da ću uopće doživjeti sutra. Nisam gledala svoje dijete s osmijehom i uzbuđenjem, nego sam obavljala svoju dužnost brinući se o njemu. Nisam mogla objektivno procijeniti koliko je situacija bila loša. Nije mi pomagalo čak ni to što bih se naspavala.

Odvojila sam se od supruga i sina i zatvorila u sebe kako bih sačuvala snagu, no to me samo dovelo do još veće izoliranosti i gubitka nade. Po tomu zaključujem da sam tada imala postporođajnu depresiju, od koje, po posljednjim istraživanjima, boluje oko 15 % žena.

Neke su od značajki postporođajne depresije: teško ustajanje iz kreveta, teškoće s usmjeravanjem pozornosti, tuga bez jasnog razloga, nisko samopouzdanje, promjene u prehrani i spavanju te želja da se naudi sebi ili drugima.

Treba imati na umu da dijete tijekom trudnoće sve minerale i vitamine prima preko majčina tijela. Naravno da to, uz životne promjene i nedostatak sna koji dolaze s majčinstvom, ostavlja posljedice na vašem tijelu i mozgu!

PREDODŽBA O FIZIČKOM IZGLEDU

Kada sam se posljednji puta borila s mislima mržnje prema samoj sebi, molila sam Boga da mi pokaže kakvom me on vidi. Vidjela sam sliku svoje nutrine, a kvrgava i uvrnuta grana bila je čvrsto omotana oko moje kralježnice. Tu sam granu prepoznala kao đavlovu laž da nikada ne ću biti dovoljno lijepa, dovoljno dobra ili dovoljno mršava.

Ta je grana već neko vrijeme tamo skriveno rasla, polako me sve više i više stiskala jer sam dopuštala da mi laž koju je predstavljala preuzme misli. Sada kada sam svjesna te ružne grane, trudim ju se, uz Božju pomoć, otpetljati. Misli i slike koje sam dobila prenijela sam svojemu duhovniku koji mi je savjetovao kako da im pristupim. Potom sam se ispovjedila i, kada sam iznijela sve na vidjelo, plakala sam primajući odrješenje i prizivala milost da zauzme mjesto toj laži.

Tom ispovijedi započela sam ozdravljati, no bila sam svjesna da je potrebno dosta vremena i milosti kako bih se u potpunosti oslobodila navike negativnosti.

Moram se iznova podsjećati da nije važan broj na vagi, nego je važan moj stav. Briga o zdravlju treba me voditi ka krjepostima i pomoći mi da ujedinim tijelo i dušu onako kako je Bog to zamislio. Cilj je biti u zdravoj vezi sa svojim tijelom – ne obožavati ga niti ga ponižavati.

Vodila me još jedna misao – nijedan zapis o svetcima ne sadrži opis toga koliko su tijekom života imali kilograma. Naša težina ne određuje našu razinu svetosti. Trebam se truditi biti fizički zdrava kako bih bila bolja majka i supruga, a ne kako bih bila u dobroj formi ili fizički privlačna.

Ako su mi prioriteti dobro posloženi, moje bi mi tijelo trebalo pomoći da ostvarim krjeposti i otkrijem svoju nutrinu, a ne me odvraćati od onoga za što sam stvorena.

»Čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu« (1 Sam 16, 7).

GODINE „BEZ SVETOSTI“

Dobre sam četiri godine provela zadubljena u postporođajno razdoblje, trudnoću, anksioznost i depresiju. Tijekom tih je godina bilo i nekih svjetlijih trenutaka, no svi su oni bili prekriveni tamnim oblakom. U tomu mi je vremenu jedan od najtežih osjećaja bio moj osjećaj duhovnoga propadanja.

Puno sam gledala televiziju, a nisam puno molila. Obavljala sam ono minimalno: nedjeljna misa, ispovijed dva puta godišnje i poneka mlaka molitva. S vremena na vrijeme imala bih malo ozbiljniji pristup, pročitala bih neku knjigu duhovna sadržaja ili bih pročitala dnevna misna čitanja. No uspoređujući to s onime kakva sam bila prije svih tih trudnoća, gadila sam se samoj sebi i nisam se mogla promijeniti.

Znala sam da bi majčinstvo trebalo biti dobro i sveto, ali meni se nije takvim činilo. Nisam činila sve ono što me prije činilo dobrom katolkinjom pa sam se udaljila od Boga. Naravno, nešto je ostalo – išla sam nedjeljom na misu, jednom tjedno na sastanke molitvene zajednice majki, mahnito bih prema nebu uzvikivala »Bože, pomozi!« dok bi kakica letjela prema zidu ili bih usred noći obećala da ću češće moliti krunicu, samo da ovo dijete napokon zaspi!

Đavao je htio da vjerujem da je to neuspjeh s molitvom. Pokušao me uvjeriti da je Bog razočaran mojim trudom. Zapravo, Bog me pokušavao naučiti nešto novo u ovomu razdoblju života – da se ne vrti sve oko mene. Zapravo sam se molila češće nego što sam mislila, samo što ta molitva nije izgledala kao u vrijeme kada sam bila vjeroučiteljica.

Sveta Terezija od Djeteta Isusa napisala je: »Za mene je molitva zanos srca, jednostavan pogled bačen prema nebu, usklik zahvalnosti i ljubavi kako u kušnji, tako i u radosti. Ja sam gledala prema nebu uz usklik – u to nema sumnje! I nikada nisam bila svjesnija svojih slabosti i kušnji nego u to vrijeme.

Ženama se nakon poroda često čini kao da se s novonastalom situacijom moraju suočavati same, što može dovesti do osjećaja tuge i usamljenosti. U tim im je trenutcima potrebna velika podrška.

Zato knjiga Kako preživjeti prvu godinu majčinstva ohrabruje žene u izazovima postporođajnog razdoblja i naglašava važnu poruku – teški trenutci mogu se lakše prebroditi kada u njima pronalazimo ljepotu „izlaženja iz sebe“.

Namijenjena je svima koji se žele upustiti u promišljanje o ljepoti majčinstva čitajući o iskustvima jedne majke.

Posebice preporučujemo da ovu knjigu pročitaju i očevi kako bi bolje razumjeli s kojim se izazovima suočavaju njihove žene i kako bi im pružili podršku u najtežim i najradosnijim trenutcima postporođajnog razdoblja.

Za kraj, svima vam želimo ugodno čitanje i da vas ova knjiga ohrabri i potakne na življenje svetosti u svakodnevici!

Pročitajte prvo poglavlje knjige Kako preživjeti prvu godinu majčinstva.