Osjećate da ste nesavršen roditelj?

Ne brinite se, s vama je sve u redu.

Piše: Ana-Maria Matošević

04.10.2022.

Svi roditelji teže tomu da svojemu djetetu pruže najbolje što mogu, da usavrše svoje roditeljsko umijeće. Želeći odgojiti svoju djecu u krjeposne ljude, roditelji se katkad skrupulozno pribojavaju svake svoje pogrješke koje si potom ne opraštaju. U silnoj želji za savršenim roditeljstvom, roditelji postaju napeti i nervozni, što dovodi do suprotnog učinka – plodnog tla za pogrješke koje su strepnjom htjeli izbjeći.

Ako ste jedan od tih napetih roditelja – opustite se. No budite razboriti – opuštenost nije isto što i permisivnost. Odgojno je nepoželjno da budete permisivan roditelj. Jedan je od savjeta Luciana Grigoletta, autora Salesianina nova izdanja, Knjige za nesavršene roditelje, da budete opušteni. Htio je reći da odustanete od savršenstva onda kada njemu stremite na plašljiv način želeći pod svaku cijenu svaki potez učiniti besprijekornim. Strepnja i iščekivanje pogrješke kako biste ju na vrijeme spriječili ne će vas dovesti do savršenstva, pa ni do sprječavanja pogrješke.

Savršenstvo se ne postiže opsesivnom brigom oko toga da ne pogriješite, već dosljednošću, zdravorazumskim pristupom, poniznošću i sviješću da ćete katkad pogriješiti. Bit ćete savršeniji kada budete bili spremni osvijestiti i po potrebi promijeniti vlastita uvjerenja i promišljati nad vlastitim odgojnim postupcima (ali ne na opsesivan način koji vas čini napetima). Knjiga o nesavršenim roditeljima pritom će vam biti od velike pomoći, a u nastavku ćete, osim praktičnih smjernica, saznati i zašto.

Rečenice koje treba izbjegavati

U odgoju je važno ne osuđivati na propast vlastite pokušaje za odgojem djeteta koje je „nepopravljivo neposlušno“. Važno je ne ponavljati onu često izgovorenu rečenicu „tu se više ništa ne može“, a ponajmanje je poželjan očajnički postupak kada se smatra da dijete zaslužuje da mu se redovito daje do znanja da je „loše“ kako bi zbog toga osjećalo krivnju koja bi ga možda mogla natjerati da se popravi. Rečenice poput „Od tebe ne će biti ništa“ ili „Lijen si, kako očekuješ da ćeš išta postići“ nisu pokazatelji vjere u potencijal djeteta. A trebali bismo vjerovati u potencijale djece, tako kaže i Luciano Grigoletto.

Dakle, umjesto očajavanja nad neprihvatljivim ponašanjem djeteta, okrivljavanja i razbijanja glave mislima o tome gdje smo pogriješili, trebamo se usmjeriti na to da mu pokažemo da vjerujemo u njega i u njegove sposobnosti. Umjesto traganja za krivim potezima, treba povući ispravne.

Osvijestite svoje odgojne postupke

Kako biste odgojem razvijali samoregulaciju svojega djeteta, prvo ju na izvanredan način morate savladati vi. Ta je sposobnost važna ne samo za odgoj djece, nego i za odnose s drugima, disciplinu, uspjeh i stoga zadovoljstvo vlastitim životom.

Što samoregulacija znači u odgoju i odnosu s vlastitim djetetom? Znači da ne procjenjujemo svoju (ne)sposobnost odgajanja prema onome kako su naši roditelji odgajali nas, odnosno prema odgojnim postupcima koje smo od njih „upili“. Vrlo je vjerojatno da ćemo im u nekim odgojnim postupcima i načinu reagiranja biti slični zato što je učenje po modelu najučinkovitiji način učenja i zato što je ono što je u nesvjesnom uglavnom naša instiktivna, impulzivna reakcija.

Grigolettovi primjeri iz prakse

Grigoletto poručuje da upravo te impulzivne reakcije trebamo osvijestiti i na njima raditi. Odgoj je svjesno postupanje, a ne postupanje prema našim instinktima. Čak i kad instiktivno dobro postupimo, trebali bismo biti svjesni da je taj instiktivan postupak bio dobar. Instinkt je katkad ispravan, no može nas i prevariti i zato je važno da odgajamo svjesno.

Kod jedne Grigolettove pacijentice došlo je do te razine poistovjećivanja s vlastitom majkom da se osjećala zbunjenom kad joj je njezina kćerkica rekla „mama“. Nešto se u njoj pitalo „Tko, ja?“ i zahtijevala je od svoje kćeri da ju zove Lucija kao i svi drugi.

Roditeljska je zadaća osloboditi se utjecaja odgoja kakav smo imali mi i njegova nesvjesna „prosljeđivanja“ na našu djecu. Jasno je da ćemo dobre odgojne postupke koje smo naslijedili od naših roditelja i mi njegovati, no ne okrivljujmo svoje roditelje za naša loša odgojna postupanja.

Grigoletto navodi primjer jednog pacijenta koji je za svoje postupke okrivljavao svojega oca: „Iskreno govoreći, moj je otac sjajan čovjek: velikodušan, velik radnik. Međutim, mogao me je natjerati da ga poslušam na samo jedan način – tukao me je. Katkad je imao svoje razloge jer nikad nisam bio svetac i često bih znao napraviti nered. Kad sam bio dovoljno velik, počeo sam mu vraćati, pa je tako prestao. I kako sad itko može očekivati da ja budem dobar otac svojem djetetu? Uz primjer kakav sam imao!“

Okrivljavanjem nekoga drugog za vlastite poteškoće nećemo riješiti problem, navodi Grigoletto. Zato se u odnosu s djecom treba truditi samoregulirati, osvješćivati vlastite odgojne postupke i postaviti djeci jasne granice.

Samoregulacija

Poticanje razvoja samoregulacije jedna je od glavnih zadaća odgoja. Kako bi dobro odgajali svoje dijete, roditelji bi trebali biti izvrsni u samoregulaciji. Sve što negativno utječe na naš odnos s djetetom i njegov odgoj, bilo da se radi o roditeljskim čvrstim odgojnim (često krivim) uvjerenjima, neprimjerenim reakcijama kada se dijete neprihvatljivo ponaša (npr. „Ako tako nastaviš ne ćeš ništa postići“) ili nemogućnosti rješavanja vlastitih strahova koji nam otežavaju odgoj naše djece, trebalo bi samoregulacijom svesti na najmanju moguću mjeru.

Sposobnost samoregulacije važna je u svakom aspektu našega života. Psiholog i znanstveni novinar Daniel Goleman tvrdi kako IQ objašnjava samo 20 % uspjeha u školi, dok se ostatak, čak 80 %, pripisuje emocionalnoj inteligenciji, kojoj, između ostalog, pripada i sposobnost samoregulacije.

Samoregulacija je sposobnost kontrole i upravljanja vlastitog ponašanja i misli i njihova mijenjanja u skladu sa zahtjevima. Počinje se razvijati u 3. godini i za njezin je razvoj ključan odgojni utjecaj roditelja. On će biti povoljan ako je odgoj dosljedan jer to djetetu pruža sigurnost. Bez sigurnosti, nema ni samoregulacije. A dijete ne će znati je li sigurno ako mu to ne date do znanja. To ćete učiniti postavljanjem granica.

Granice

Kako bismo djetetu pružili sigurnost, trebamo postaviti granice. To možda ne će biti lako jer ih dijete na razne načine provjerava kako bi otkrilo je li uz nas sigurno. Upravo zato trebamo biti dosljedni – kako bismo djetetu dali do znanja da je uz nas sigurno i kako bi ono naposljetku bilo sposobno razviti samoregulaciju. Granice se postavljaju tako da se djetetu na smiren način kaže ono što mu se želi reći. Djeca osjete raspoloženje roditelja i osjećaju sigurnost ako su roditelji stabilni i dosljedni.

Kada se dijete neprihvatljivo ponaša, treba imati na umu da ljudsko ponašanje nije nesvrsishodno. To znači da u pozadini neprihvatljiva ponašanja djeteta postoji neka potreba koju treba otkriti. Ponašanje se nalazi iznad površine ledenog brijega, a ono što ga uzrokuje nalazi se ispod.

Neprihvatljivo ponašanje može se ugasiti samo ako se otkrije potreba koja ga uzrokuje. Možda nas potreba neće ugodno iznenaditi, no treba imati na umu da su djeca bića u razvoju koja se uče samoregulaciji, prihvatljivim i neprihvatljivim ponašanjima. Ne rađaju se s tim spoznajama, već ih odgoj usmjerava ljudskosti.

Grigoletto je situaciju koja bi roditelje mogla neugodno iznenaditi objasnio primjerom. Jedan se roditelj požalio da mu starije dijete čupa mlađu sestru za kosu. Grigoletto nije mogao shvatiti da je tom roditelju bilo važnije osuditi djetetovo ponašanje nego shvatiti zašto dijete čupa svoju sestricu, odnosno što je tomu uzrok. To što se ovom roditelju ponašanje njegova djeteta ne sviđa u toj situaciji ipak nije glavni problem.

Važno je stoga ne bojati se katkad ostati neugodno iznenađen i ne prepasti se da će nam se dijete razviti u grubijana jer čupa sestricu za kosu. Ako mu neprestano govorimo da je „zločest“ jer čupa sestricu za kosu, može se dogoditi „samoispunjavajuće proročanstvo“. Što to znači? To znači da se može dogoditi da se dijete i samo uvjeri da je zločesto, stoga će se i ponašati u skladu s time i na taj način dobivati roditeljsku pažnju. Dijete traži pažnju, pa čak i negativnu pažnju koja mu se u situacijama poput ove pridaje.

Stoga, radije potražimo uzrok, odnosno potrebu njegova čupanja. Možda se radi o ljubomori jer s novorođenom kćerkicom provodimo više vremena nego s njime. Umjesto da se zgražavamo nad njegovim ponašanjem, poradimo na tom uzroku i odvojimo trenutke koje ćemo posvetiti samo njemu jer je ljubomora jedan od pokazatelja da je željno naše pažnje.

Kako postaviti granice?

Posve je besmisleno s djetetom ulaziti u rasprave kada je naše očekivanje i njihovo ponašanje u nesuglasju. Puno je učinkovitije poslužiti se vještinom postavljanja granica u tri koraka.

Prvi je empatičko reflektiranje. Ono se sastoji od prepoznavanja i imenovanja emocije i njezina priopćenja djetetu. Primjerice, „Znam da si jako ljut i da bi se želio svaki dan igrati na računalu.“

Nakon što ste dali djetetu do znanja da ste uočili njegovu potrebu i da znate kako se osjeća, slijedi postavljanje granice – „No ne možeš se svaki dan igrati na računalu jer to nije dobro za tvoje zdravlje.“

Treći je korak davanje alternative – „Možeš odlučiti kojim ćeš se danima u tjednu igrati na računalu i hoće li to biti 20 ili 30 minuta.“ Važno je djeci dati neku vrstu izbora ili privid izbora jer se ono što zahtijevamo tiče njih, no ipak mi određujemo uvjete i mogućnosti odabira, a ne oni – oni samo odabiru. S odgojnog stajališta, to nije „samo odabir“, nego odgojni utjecaj na razvoj njihove samostalnosti, discipline, vještine donošenja odluka i samoregulacije.

Kada su situacije hitne, ne treba se ustručavati izmijeniti redoslijed, odnosno slijed koraka trebao bi biti 2-1-2-3.

Zaključak

Suvremena popularna pedagogija često nudi pojednostavljivanja poput „stari odgoj je loš, moderni je dobar“. Internetska pedagogija sklona je „ili – ili“ rješenjima, pa često nudi odgojne „savjete“ poput „nije poželjno djetetu reći ne“. Ne! Ne treba nasjedati na takva „how to“ pojednostavljivanja. U borbi s internetskom pedagoškom svaštarijom dobro je oboružati se knjigama, a još bolje Salesianinim knjigama.

Sada vas pozivamo da to bude Knjiga za nesavršene roditelje. Nakon što ju pročitate, ako to već dosad niste uspjeli, trebali biste barem ponekad uspjeti u tome da čvrsto stanete iza svoje odluke da ne ćete djetetu kupiti sladoled kad jako plače jer ste svjesni da je to vaša odgojna zadaća. U svakom slučaju, sretno vam bilo u usavršavanju vašeg nesavršenog roditeljstva!