Kako preživjeti misu s malenom djecom (i nešto više od toga)

Kako da odlazak na misu s malom djecom postane i vama i njima ugodnije, smislenije i potpunije iskustvo?

Piše: Matija Janeš

04.12.2024.

Kao katolički roditelji svjesni smo da je bitno da s djecom od početka njihova života prisustvujemo svetoj misi. Za to nam i ne treba neki poseban nalog jer znamo da je misa, to jest sakrament euharistije, središte našega kršćanskog života. Života ne samo u nekom idealnom i duhovnom smislu, nego u najdoslovnijem smislu riječi – cijeli nas život, sa svim njegovim mukama i radostima, sažima se te pronalazi svoj izvor i cilj u tih sat vremena nedjeljne mise. Naš osobni život, naš obiteljski život, kao i život naše djece. I dok su djeca još mala, u prvim godinama njihova života, sve je to još u našim rukama. No kada malo porastu, steknu motoričku samostalnost i razviju vlastitu volju, misa s djecom postaje sve veći izazov. Mnogi roditelji u tome trenutku možda i odustanu i odgode odlaske na misu za neko sretnije vrijeme u budućnosti.

Nastojeći vam pomoći i ohrabriti vas u vašoj odgovornoj i zahtjevnoj zadaći prvih vjerskih odgojitelja vlastite djece, nastojat ćemo vam pružiti neke korisne savjete kako odlazak na misu s malom djecom učiniti i vama i njima ugodnijim, smislenijim i potpunijim iskustvom. Kao što smo prethodno dali naslutiti, prije svega govorimo o djeci od treće do šeste godine života, no imajući na umu da je svako dijete posebno i da drukčije proživljava razvojna razdoblja.

Možda je najbolje početi upravo od te okolnosti – vaše dijete ima svoju osobnost i ne dajte da vas usporedbe s drugom djecom obeshrabre. Ustvari, najbolje je ne uspoređivati. Mogli biste se pitati zašto djeca obitelji iz klupe slijeva tako mirno odslušaju cijelu misu, dok vaše dijete nema mira niti na minutu. Za početak, treba u tome vidjeti nešto dobro. Vaše je dijete živo, znatiželjno, u razdoblju je snažnog tjelesnog i kognitivnog razvoja i teško mu je mirno sjediti na mjestu. To je dobro, dijete vam je zdravo i zahvaljujte Bogu na tome.

Nadalje treba reći da je normalno da djeca pružaju određen otpor prividnoj pasivnosti i nedogađajnosti mise. Ustvari, ako iskreno razmislimo, zaključit ćemo da se ni mi odrasli često ne uspijevamo uživjeti u dinamičnost svete mise i pitat ćemo se koliko nam je dugo trebalo da razumijemo što se ondje ustvari zbiva.

No, odmah treba spriječiti i mišljenje koje bi išlo toliko daleko i zaključivalo da su djeca nesposobna za duhovne doživljaje. To je sasvim pogrješno, i današnja nam religijska pedagogija govori upravo suprotno – djeca su nadasve duhovna bića i mogu ostvariti izvanredan odnos s Bogom. No to najčešće ne će biti onako kako mi to zamišljamo. Zato je važna lekcija koju sada treba zapamtiti i ponavljati si ju do kraja ovih promišljanja i često na nedjeljnoj misi: poštujmo djetetov odnos s Bogom. Kao odgojitelji, mi svojim utjecajem dopiremo samo do određene granice, a nakon nje sve treba prepustiti Gospodinu i djetetu. Učinili ste golem posao već time što ste dijete doveli u crkvu. Dijete će na početku neprimjetno proživljavati svetu misu, upijati mnoge riječi i geste, koje će tek kasnije, kad dođe doma ili u trenutcima igranja u parku, na našu veliku radost, provreti iz njega: „Svet, svet, svet“ ... „Slava Bogu na visini“ ... „Idite u milu“.

U crkvi ili u dvorištu

Nakon tih uvodnih napomena, zaputit ćemo se s vama u sam sveti prostor i vrijeme, i pokušati veliko liturgijsko bogatstvo svesti na nekoliko sastavnica koje držimo bitnima kada je riječ o djeci predškolske dobi.

Prvo je pitanje trebamo li za nedjeljne mise s djetetom ući u crkvu ili ostati na sigurnoj udaljenosti u crkvenom dvorištu, zajedno s mnogim drugim roditeljima i njihovom djecom koja se igraju na tlu. Naš će savjet biti vođen jednostavnim načelom, primjenjivim na cijeli život, a ne tek na djetinjstvo: što bliže oltaru. Idite s djetetom što bliže oltaru. Na oltaru se odvija središte misnoga događaja, od kada počinje sveta misa, sve se prenosi na oltar. Svećenik predstavlja Isusa, On je prisutan u njegovoj osobi, poljubac oltara nakon ulazne procesije na samom početku mise samo je jedan od bogatih znakova liturgijskoga jezika – o kojemu ćemo još govoriti – kojim se iskazuje čast i dobrodošlica našemu Gospodinu.

Osim toga, pokušajte se spustiti na dječju razinu, gledati njihovim očima. Što ste dalje od oltara, to je ispred vas više ljudi i djeca, ako ih vi ne podignete, u pravilu ne vide ništa osim leđa drugih ljudi. A to nije jako zabavno. Otvorite djetetu crkveni svijet. On je u našim katoličkim crkvama, čak i danas kad one najčešće više nisu barokne, bogat i lijep. Djetetu su potrebni doživljaji, poticaji, podražaji. Pustite ga da gleda, dotiče, kreće se, miriše. Tako se otvara životno bogatstvo i tako ono ulazi u malenu dušu. Ne bojte se tuđih pogleda i komentara. Danas su ljudi općenito svjesni da djecu treba pustiti Gospodinu, prema onoj evanđeoskoj „Pustite malene k meni“ (Mk 10, 14). Sigurni smo i prema iskustvu znamo da velika većina svećenika dijeli taj pogled jer oni, na kraju krajeva, predstavljaju toga istog Isusa Krista.

Bogatstvo znakova i simbola

Već smo spomenuli smisleni jezik znakova kojim naša Crkva govori već dvije tisuće godina. To su znakovi koje nam je ostavio sam Utemeljitelj, Isus Krist. Najpoznatiji su od tih znakova sedam sakramenata, no u stvarnosti ih je mnogo više. U teologiji se često govori i o simbolima. Ne trebamo se plašiti te riječi. Ovdje se ne misli na prazne simbole. Sva je crkvena stvarnost simbolična, u smislu da iza svakoga tvarnog i konkretnog znaka stoji bogata duhovna stvarnost. Bit je te stvarnosti otkupiteljsko djelo Isusa Krista kojim nam je pokazao Božju neiskazivu ljubav prema nama. Iako se ta ljubav ne može izreći običnim jezikom, ona se može doživjeti u velikom bogatstvu pomoću znakova i simbola. I djeca su u stanju odmalena čitati i osjećati, doživljavati te znakove. Jer znakovi nisu tu samo da mislimo o njima, nego upravo da ih doživljavamo, da nas vode do punine događaja spasenja i Božje ljubavi. To je smisao simbola. I oni će djeci pomoći da malo-pomalo ulaze u tajnu Božjega života i njegove beskrajne ljubavi, da se odazovu Božjem pozivu.

Nakon ovih kratkih uvodnih napomena kojima vas, nadamo se, nismo previše zamorili, pogledajmo neke od tih bitnih znakova koje možemo približiti djeci. Pritom uvijek imajte na umu da što djeca više razumiju stvarnost kojom su okružena, to će im ona biti privlačnija, smislenija, radije će sudjelovati, a i vi ćete kao roditelji moći predahnuti i dublje se uživjeti u događanje svete mise.

Prvi je znak s kojim će se dijete susresti na ulasku u sveti prostor tišina. To je sveta tišina koja govori da prelazimo prag zemaljske stvarnosti i ulazimo u prostor one nadzemaljske, nadnaravne, duhovne stvarnosti, koja je, jasno, predstavljena svojim konkretnim tvarnim znakovima. Maleno je dijete iznimno sposobno udubiti se u tišinu, kao što pokazuje pedagoški rad Marije Montessori. Dijete će vjerojatno i bez vaše pomoći s vremenom otkrivati taj smisao tišine, a vi ga nastojte određenim gestama, kad je to potrebno, upućivati na taj smisao. Tišina je vrlo znakovita i smislena u mnogim trenutcima svete mise, i svećenici znaju kako i kada naglasiti taj smisao.

Neposredno nakon toga početnog susreta sa svetim prostorom, slijedi prvi opipljivi znak s kojim će se djeca susresti i koji držimo bitnim: znak križa s blagoslovljenom vodom iz škropionice na ulazu. Taj je simbol vrlo dubok i on svakoga vjernika na ulasku u crkvu podsjeća na njegovo krštenje. To je znak kojim na neki način obnavljamo svoju krsnu pripadnost Kristu i Crkvi. Naravno da će do toga smisla dijete dolaziti postupno i tek s vremenom. Ipak, i ono donekle može zahvaćati tu stvarnost, napose ako ju poveže s konkretnim znakom križanja – mi smo kršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. To znači da pripadamo Božjem životu, stvarnosti Presvetoga Trojstva. Dijete će sigurno rado prihvatiti tu gestu jer voli osjetilni susret s vodom i bogate geste poput znaka križa.

Kako preživjeti misu - dijete na krštenju

Pritom želimo izraziti i jedno upozorenje. Nemojte naglasak stavljati na magijska svojstva blagoslovljene vode jer time promašujete bit simbola. Voda nas i čisti, i posvećuje, i na neki način rađa za božanski život, i svakako nas podsjeća na ono što smo već primili, dakle, ona kruni naš kršćanski život koji svakodnevno živimo. Ali njezino svojstvo nije takvo da nam trenutačno daje nekakve posebne moći. Općenito je bitno izbjegavati dijete poticati na magijsko mišljenje. Našu vjeru upravo to razlikuje od nekih ranijih stupnjeva religijskoga razvoja, animističkih i magijskih.

Mi vjerujemo u osobu Isusa Krista, samoga Boga koji nam se konačno objavljuje, on prvi prilazi nama, a mi se otvaramo za taj susret. To znači da na svetoj misi ne izvršavamo neke formule i ne izgovaramo magijske riječi kako bismo božansku stvarnost dozvali u život, nego primamo Boga koji nam se pokazuje u znakovima i tako daruje u punini. Toj važnoj misli vratit ćemo se kad budemo govorili o Isusovoj stvarnoj prisutnosti i pretvorbi. Za sada još samo recimo i to da je dobro dijete naučiti da se prilikom križanja blagoslovljenom vodom, nakon ulaska u crkvu, okrene prema svetohraništu. To je u tom trenutku, dok još sveta misa nije počela, simbolično (dakle, stvarno!), mjesto Isusove prisutnosti u crkvi, mjesto gdje se na neki način sažima, usredotočuje Isusova prisutnost.

Dva osnovna dijela mise

Na početku svete mise, nakon uvodnih obreda slijede dva glavna dijela mise. Djeca predškolske dobi općenito ne strukturiraju stvarnost na taj način, pa će ova podjela o kojoj govorimo u ovom trenutku više služiti roditeljima i odgojiteljima nego djeci. Ona će tek s vremenom, prilikom priprave za prvu pričest, biti spremna pojmiti ustrojstvo svete mise. Dakle, govorimo o Službi riječi i Euharistijskoj službi. Da biste si to lakše zamislili, i pomogli svojoj starijoj djeci da prisvoje te stvarnosti, najbolje je da govorimo, u skladu s crkvenom tradicijom, o dva stola: stolu riječi i stolu kruha.

Nakon zborne molitve, kada iskazujemo svoje osobne i zajedničke molitvene zazive Bogu, s misnim čitanjima započinje stol riječi. Možda je u ovom dijelu mise najizazovnije zadržati djetetovu pozornost. Dijete teško prati tekstove koji su i nama odraslima često vrlo teški. No možete ih svako malo podsjećati da je to Božja riječ i da je Isus prisutan u toj riječi. Dakle, naš Gospodin je prisutan i u riječi, kao što je prisutan i u osobi svećenika, kako smo vidjeli, kao što je prisutan u svetohraništu gdje su posvećene hostije, i kao što je prisutan u zajednici vjernika koja se okupila u njegovo ime. Osim toga, dijete će biti to pozornije na Božju riječ što kod kuće više budete s njim čitali tu riječ, pa i u prilagođenim inačicama Biblija za djecu. Posebno su dragocjene Isusove prispodobe, napose ona o Dobrome Pastiru (Iv 10, 1-21), kako ćemo uskoro vidjeti.

Sada dolazimo do nečega vrlo bitnoga. Sveta misa nije ograničena samo na onih sat vremena nedjeljom. Rekli smo da ona prožima cijeli naš život. Zato je potrebno s djetetom razgovarati o misi i tijekom tjedna, i oživljavati te stvarnosti čak i na nesvjestan način. Bilo bi najbolje kada biste, prema preporuci blaženoga Alojzija Stepinca, doma ustanovili Božji kutić. Naime jedno mjesto u vašem domu koje će biti posvećeno Bogu. Možete napraviti oltarić, postaviti raspelo, svijeće, slike Bogorodice i svetaca, i ondje držati i Sveto pismo. Blaženik je zamislio da se obitelji ondje okupljaju na molitvu i čitanje Svetoga pisma svakoga dana ili prema mogućnostima. Djetetu pak možete pustiti da ondje povremeno i samo uprizori dijelove svete mise, kad osjeti potrebu za tim, kao što će se to zasigurno nekad dogoditi. Učinak će toga biti da će dijete tako radije pratiti nedjeljnu misu jer će mu biti poznate neke njezine sastavnice.

Drugi glavni dio svete mise jest onaj u kojem djeca mogu još djelatnije prisustvovati: euharistijska služba ili stol kruha. To je dio mise u kojem predškolska djeca mogu snažno doživjeti Kristovu prisutnost i uključiti se u jezik znakova i događaje koji se odvijaju za oltarom. Euharistijska služba započinje prinosom darova, a ovdje ćemo se usredotočiti na njezin središnji dio – euharistijsku molitvu. Liturgičari poput Sofije Cavalletti dugo su promišljali kako svetu misu približiti djeci, i najzad su došli do zaključka da je malenoj djeci svetu misu prikladno predstaviti kao „sakrament dara“. Evo što o tome piše autorica u svojoj knjizi Dijete i Dobri Pastir:

„Misa se predstavlja kao osobit način ostvarenja onoga trajnog dara koji nam Otac šalje u osobi Sina, koji je postao čovjekom, umro i uskrsnuo te onoga dara kojim čovjek nastoji odgovoriti Ocu. Misa je čudesna razmjena darova između neba i zemlje, ili bolje rečeno, vrhunac mnogih darova koje Otac daje ljudima, i vrhunac mnogih načina na koje čovjek pokušava zahvaliti na daru koji je primio.“

Kako bi dijete doživjelo tu razmjenu darova, Cavalletti nas upućuje da djetetovu pozornost usmjerimo na dvije geste euharistijske molitve: posvetnu molitvu i iskazivanje slave Bogu na kraju euharistijske molitve. „U tim gestama dijete pronalazi polazišnu točku koja predstavlja neposrednu pomoć pri svjesnom sudjelovanju u slavlju“, tvrdi Cavalletti. Poslužit ćemo se njezinim izravnim riječima da vam primjerom oslikamo te dvije geste:

„Prva je od tih dviju gesta pružanje i polaganje ruku, koje se izvodi uz molbu upućenu Ocu da pošalje Duha Svetoga kako bi preobrazio kruh i vino.“ Dijete će pritom zamijetiti svećenikove ruke koje su dlanovima okrenute prema dolje, u znak silaska Duha Svetoga na prinesene darove. Ova se molitva još naziva i epikleza.
„Druga je gesta čin prinosa kojim se zaključuje euharistijska molitva, kada svećenik podiže posvećeni kruh i vino kako bi ih prinio Ocu »po Kristu, s Kristom, i u Kristu«. Sada su svećenikove ruke otvorene s dlanovima prema gore simbolizirajući time naš odgovor na Božji dar. Ova se molitva još naziva i završna doksologija i čin je iskazivanja slave Bogu.

Autorica zatim zaključuje: „Ove se dvije geste međusobno nadopunjuju i jasno izražavaju dar koji dolazi s neba, odnosno božansku inicijativu (prva gesta) te odgovor koji se uzdiže sa zemlje prema nebu (druga gesta).“

Pritom treba reći da će mala djeca biti posebice osjetljiva za prvu gestu, Božji dar koji primamo u svetoj misi, a tek u dobi razuma, dakle pred pripravu za prvu pričest, moći će potpunije pojmiti i onaj drugi dio, povezan s našim odgovorom Bogu dobrim djelima i cijelim životom. U predškolskoj dobi gesta iskazivanja slave Bogu (druga gesta) u dječjim očima označava spontani iskaz radosti kao odgovor na primljeni dar.

Dakle, sada se treba usredotočiti na smisao primanja i radosnog odgovora na primljeni dar, i to je za predškolsko dijete sasvim dovoljan misni sadržaj na temelju kojega će graditi pravi odnos povjerenja i ljubavi s Gospodinom. Ove autoričine riječi danas treba ozbiljno uzeti u obzir: „djetinjstvo je, po našem mišljenju, vrijeme radosnoga uživanja u Bogu“. To je najbolji temelj za budući svjesniji vjerski život odrasle osobe.

Kako preživjeti misu s djecom - Biblija i krunica

Kao što vidimo, na ovaj smo način veliko bogatstvo liturgijskih znakova i stvarnosti vezanih uz euharistiju prigodno sveli na dvije geste. Može nam se učiniti kao da nešto nedostaje. Naš nas vjerski osjećaj nuka da se pitamo što je sa samom pretvorbom. Tradicionalno ona prva gesta, molitva posvete i zazivanja Duha koji silazi na darove, prethodi samoj pretvorbu. Ona se pak obično vezuje uz Kristove riječi ustanovljenja euharistije.

No S. Cavalletti, doista, u svojoj knjizi izostavlja objašnjavanje djeci pretvorbe onako kako se ona tradicionalno poima. Pokušat ćemo ponuditi kratko obrazloženje. Pretvorba kruha i vina u Kristovo tijelo i krv događaj je koji ni odrasli ne shvaćaju lako, a često ga nažalost poimaju pogrješno, previše materijalistički. Osim toga, pogrješno je u tome činu gledati jedan magijski trenutak. Naime, cijela je euharistijska molitva cjelina i pretvorba se proteže na tu cjelinu. Riječi ustanovljenja koje je Isus izgovorio na Posljednjoj večeri dijete će razumjeti tek u zrelijoj dobi. Za sada je dovoljno dijete učiti da je Isus prisutan u svetoj hostiji i da će ga jednoga dana i ono moći primiti u sebe. To je najsvetiji trenutak mise – sveta pričest.

Ponovimo još jedanput: da bi dijete lakše pojmilo što se događa na misi, da bi osjetilo da i samo prima Božji dar, da je i ono ta Božja ovčica kao i svi članovi Crkve, teren treba pripraviti već kod kuće i u drugim životnim okružjima. Djetetu treba čitati pripovijesti o Isusu i njegove prispodobe, napose onu o Dobrome Pastiru koju je kateheza nadahnuta mišlju M. Montessori prepoznala kao središnju za vjerski odgoj malene djece. Dijete samo, bez izravna nametanja, treba postupno, kada bude spremno, prepoznati da je ono ta ovčica o kojoj se govori, o kojoj se brine Dobri Pastir, i za kojom polazi kada se izgubi ostavljajući sve druge (Lk 15, 1-32). Zadaća je roditelja i odgojitelja pritom osigurati uvjete da dođe do toga otkrića, čitati djetetu, moliti se s njim, upoznavati ga s evanđeoskim sadržajem, a ostalo prepustiti Bogu i njegovu odnosu s djetetom.

Kao roditelji imamo odgovornu i velebnu zadaću biti prvim djetetovim vjerskim odgojiteljima. No ta zadaća nije takva da bi nadilazila naše snage. Dovoljno je malo se obavijestiti, uporno pohađati nedjeljnu misu s djecom i imati veliko povjerenje u Božju dobrotu i brigu koja ne napušta nijednu od njegovih ovčica.