
Kako je Montessori metoda promijenila moje roditeljstvo
Roditeljstvo sam zamišljala kao nešto gdje ja vodim igru. Onda sam otkrila Montessori – i sve se promijenilo.
Da mi je netko prije nekoliko godina rekao da ću pustiti svoju djecu da koriste staklene čaše, da ću ih ohrabrivati da se sami oblače i da ću, umjesto neprestanog „pazi!“ i „nemoj!“, naučiti promatrati – samo bih se nasmijala. Roditeljstvo sam zamišljala kao nešto gdje ja vodim igru. Ja sam odrasla osoba, ja znam najbolje, ja ću ih podučavati i ispravljati. Onda sam otkrila Montessori – i sve se promijenilo.
Montessori nije čarobni štapić koji rješava sve izazove roditeljstva. To su naočale kroz koje počinjemo gledati dijete i sebe drugačije. Učimo se osloboditi zastarjelih uvjerenja i obrazaca koje smo naslijedili, učimo razumjeti djetetov pogled na svijet i njegovu unutarnju logiku. Montessori ne daje gotove odgovore, ali nudi moćne alate koji roditeljstvo mogu učiniti mirnijim i smislenijim.
Maria Montessori je napisala: „Dijete je učitelj čovjeka.“ Naša uloga nije donositi odluke umjesto djeteta, već mu pružiti priliku da se razvija u svom ritmu, uz naše tiho vodstvo. Naš zadatak nije reći mu što mora biti, već ga slušati, razumjeti, steći njegovo povjerenje. A povjerenje nije jednosmjerna ulica – ako ga ne dajemo, ne možemo ga ni očekivati.
Montessori nije samo metoda obrazovanja – to je način gledanja na dijete, ali i na sebe kao roditelja. To je put pun iznenađenja, izazova i dubokih promjena. Danas više ne vidim sebe kao „učitelja“ koji upravlja odozgo, nego kao pratitelja na dječjem putu otkrivanja svijeta. I zato želim podijeliti s tobom tri najvažnije lekcije koje mi je Montessori metoda donijela – možda će i tebi, kao što je meni, promijeniti roditeljstvo iz korijena.
Kada počnemo razumijevati djetetove reakcije, način na koji djeluje, njegove obrasce ponašanja, kada se spustimo na njegovu razinu, kada počnemo gledati svijet njegovim očima, tada se i naše reakcije mijenjaju.
Zato Montessori kod kuće toliko pomaže – jer počinjemo oblikovati okolinu iz djetetove perspektive. Kada pripremimo prostor tako da odgovara njegovim potrebama, tada taj prostor počinje raditi za njega. Okruženje postaje funkcionalno i prilagođeno djetetovu razvoju. To znači da su njegove potrebe zadovoljene.
A kada su djetetove potrebe zadovoljene, imamo sretno dijete: dijete koje manje ulazi u krizna stanja, koje uspijeva komunicirati s okolinom i iz nje crpiti poticaje potrebne za kvalitetan rad, igru te koncentriranu i autonomnu aktivnost.
U takvom okruženju dijete može pronaći radost istraživanja i otkrivanja novih stvari.
Roditelji često misle da djecu moraju neprestano podučavati. Kako jesti, kako se oblačiti, kako reći „hvala“ i „molim“. No Montessori metoda naučila nešto sasvim drugo – da djeca već imaju unutarnju želju učiti i da im mi trebamo pružiti prilike, a ne gotova rješenja.
Jedan od trenutaka kada sam to shvatila bio je kad smo nabavili Stokke Tripp Trapp stolicu. Moja dvogodišnja kći – a da joj nisam ništa rekla - prišla je stolici, pomaknula je od stola, popela se i sjela – ponosna i nasmijana. Nije joj trebala pomoć. Ona je već znala kako.
Priznajem, moj prvi instinkt bio je da skočim i pomognem joj, „za svaki slučaj“. No onda sam zastala. Promatrala sam. I shvatila – što manje interveniram, to više ona uči sama.
Ovakvi trenutci promijenili su moj pogled na roditeljstvo. Umjesto da žurim pomagati, počela sam čekati. Kad su moja djeca htjela izliti vodu iz vrča, nisam više trčala da ih spriječim. Kad su htjela sama obuti cipele, nisam ih požurivala. I pogodite što? Učila su.
Montessori metoda naučila me da ne moram stalno biti učitelj. Ponekad je dovoljno da sam prisutna.
Praktični savjet za tebe: sljedećega puta kada tvoje dijete želi nešto učiniti samo, nemoj odmah pomagati. Umjesto toga, sjedni, promatraj i vjeruj u njega.
Kad sam tek počela istraživati Montessori, mislila sam da trebam kupiti gomilu skupih drvenih igračaka i Montessori materijala. No ubrzo sam shvatila da Montessori metoda nije u stvarima – nego u pristupu.
Slijediti interese djeteta znači postati njegov učenik, znati da dijete u sebi nosi unutarnjeg učitelja koji ga vodi u njegovom rastu. Trebamo samo pratiti signale – dijete daje odgovor. Ono nam pruža rješenja.
Montessori materijali imaju pet glavnih svojstava. Oni nisu obični alati za učenje, već pravi saveznici u djetetovom rastu. Prvo, imaju svojstvo samoispravljanja: izrađeni su na način kako bi dijete moglo samo otkriti vlastite pogreške. Drugo, potiču osjetila, pretvarajući svaku aktivnost u senzorički doživljaj koristeći rad s rukama. Treće, izrađeni su od prirodnih i oku ugodnih materijala kako bi zadovoljili želju za lijepim kod djeteta. Četvrto, izoliraju jedan koncept odjednom, što znači da je dijete usredotočeno na usvajanje jedne izolirane vještine. Peto, materijali poštuju princip postupnosti, odnosno idu od manje prema više kompleksnima.
Nekada sam vjerovala da djeca trebaju puno igračaka kako bi bila kreativna. Naša dnevna soba bila je puna plišanaca, plastičnih kuhinja, kocki, autića… No umjesto radosne igre, dobivala sam samo kaos. Djeca su se često žalila da im je dosadno, bacala igračke i ostavljala nered.
Onda sam odlučila isprobati nešto novo – smanjiti broj igračaka. Na polici sam ostavila samo šest aktivnosti. Izbacila sam plastične igračke, nepotpune puzle te darovala sve što nismo koristili. Ostale sam spremila u kutije za rotaciju.
Rezultat? Moja djeca su se odjednom dulje i smirenije igrala. Više nisu pretrčavala s jedne stvari na drugu, nego su se dublje fokusirala.
Danas se držim ovog principa u cijelom domu – od ormara s odjećom do kuhinje. Manje stvari znači više reda, više mira i više zadovoljstva.
Praktični savjet za tebe: isprobaj rotaciju igračaka. Na lijepoj polici ostavi samo 5-6 igračaka, a ostale spremi u kutiju. Nakon nekoliko tjedana zamijeni ih. Pogledaj kako će reagirati tvoje dijete.
Jedan od temelja Montessori pedagogije je promatranje djeteta (o tome puno govorim u svom programu Zapi za malene). Pred djetetom trebamo biti skromni i ponizni promatrači. To ne znači da dijete može raditi što god želi, već da učimo prepoznati njegove dublje potrebe i dopuštamo mu da nas vodi u njihovom otkrivanju. Ako želiš biti Montessori roditelj, postani promatrač svog djeteta.
Kada ga vidiš potpuno uronjenog u aktivnost i duboku koncentraciju, nemoj ga prekidati. Prati ga u tišini. Ti si njegova podrška i vodič. Ako želi razgovarati s tobom, naravno da si tu. Ali inače, samo ga promatraj u tišini. Ne prekidaj njegov rad – jer rad djeteta je njegova igra.
Priznajem, ovo mi je bilo najteže. Odrasla sam u uvjerenju da djecu treba disciplinirati – da znaju što smiju, a što ne smiju. Montessori me naučio nečemu sasvim suprotnom. Djeca trebaju slobodu – ali unutar jasnih granica.
Danas, umjesto da kažem „Ne, ne možeš van bez jakne!“, prebacim lopticu na dijete i pitam: „Vani je hladno, hoćeš li jaknu ili debeli džemper?“
Dijete i dalje ima slobodu, ali unutar postavljenih okvira. Isto radim s pospremanjem igračaka. Umjesto: „Pospremi odmah svoje igračke!“, ostavljam prostor djetetu kako bi moglo birati ovisno o situaciju, kako bi moglo osjetiti unutarnju motivaciju da nešto napravi ili ne napravi. Zato kažem: „Hoćeš li prvo pospremiti legiće ili odjeću?“ (O pospremanju igračaka posvetila sam tri posta unutar Zapi bloga, možeš ih pročitati ovdje).
Djeca vole osjećati kontrolu nad svojim izborima. Kada im damo slobodu unutar granica, učimo ih odgovornosti – bez potrebe za kaznama i nagradama.
Praktični savjet za tebe: sljedeći put kad tvoje dijete nešto „odbija“, pokušaj mu dati izbor unutar granica. Umjesto da mu nešto namećeš, pruži mu dvije prihvatljive opcije.
Danas, nakon nekoliko godina primjene Montessori principa u svom domu, mogu reći da je najveća promjena nastala u meni. Postala sam strpljivija. Postala sam promatrač, a ne kontrolor. Naučila sam vjerovati svom djetetu. Naučila sam ne prekidati svoje dijete. Prekinuti dijete dok je potpuno uronjeno u svoj rad znači prekinuti dragocjenu nit – njegovu koncentraciju.
Montessori nas uči da, u tim trenucima, dijete gradi sebe – razvija um, motoričke vještine i autonomiju. Svaki nepotrebni prekid udaljava ga od te čarolije i, nesvjesno, šalje mu poruku da ono što radi nije važno. Ali upravo tada ono raste, uči i otkriva radost istraživanja.
Naš zadatak? Zaštititi taj poseban prostor. Promatrati bez uplitanja, dati mu vrijeme da istražuje i uspije samostalno. Jer upravo u toj dubokoj pažnji rađa se ljubav prema učenju.
Ako si tek na početku svog Montessori puta, možda ti sve ovo zvuči zahtjevno. Ali vjeruj mi, ne moraš odmah preokrenuti cijeli dom. Počni s malim koracima. Postavi niže police. Smanji broj igračaka. Omogući djetetu više samostalnosti.
Za mene je otkrivanje Montessori pedagogije značilo usvajanje temeljnih životnih lekcija. Te sam lekcije utkala u program Zapi za malene – kroz njega želim pomoći roditeljima da s lakoćom, bez straha da kasne i bez bojazni da nešto propuštaju, svojoj djeci ponude igru, aktivnosti i učenje koji su usklađeni s njihovim interesima i potrebama.
Dr. sc. Carla Konta, supruga je i majka seštero djece. Osnivačica i CEO Zapi platforme za obrazovanje koja promovira jednu drugačiju viziju obrazovanja, te suosnivačica Udruge Homeschooling Hrvatska. Autorica je Montessori programa za roditelje Zapi za malene te programa Izgradnje karaktera za stariju djecu.
Svidio ti se članak? Podijeli ga:
Pogledajte što smo sve radili i gdje smo sve bili
Roditeljstvo sam zamišljala kao nešto gdje ja vodim igru. Onda sam otkrila Montessori – i sve se promijenilo.
Korizma ne mora uvijek izgledati isto. Donosimo vam prijedloge za devet korizmenih aktivnosti koje će se svidjeti cijeloj obitelji.
Ovo vrijeme podareno nam je kako bismo se približili Bogu. U nastavku pročitajte kako.