Don Bosco – stvarniji od stvarnosti

Dok se promatra don Boscov život, čini se tako jednostavnim živjeti dobro i lijepo. Zato se želim poslužiti najjednostavnijim usporedbama za opis načina na koji je don Bosco volio djecu i mlade, spomenut u prethodnom citatu. 

Prva jednostavna stvar, imao je uši - čuo je da ga Bog poziva na nešto posebno, na jedan drugačiji pristup djeci i mladim ljudima koji su živjeli tešku stvarnost u Italiji 19. stoljeća. Često gladni, premoreni od teškog fizičkog rada, vrebani porocima, opasnostima i nevoljama – ono je što se moglo vidjeti i što su drugi vidjeli.

Oni su vrijedni toga da se cijeli život položi za njihovo dobro – to je ono što je on vidio. I to jednostavno jer jesu, jer postoje, jer su djeca Božja. Tu su, puni potencijala, talenata, poleta, želje za okusiti život, sposobni da rastu i da čine dobro. Jedan život u zamjenu za ostvarenje tih ciljeva – činilo se kao dobra pogodba.

No, uha su dva, pa on nije samo čuo da je ta silna ljubav prema mladima poziv na koji treba odgovoriti polaganjem svog života, davanjem cijelog sebe: svojih snaga, vremena i truda, već je znao čuti mladu osobu ispred sebe. Slušajući ih, čuo je njihovu jedinstvenost. Gdje bi drugi čuli destruktivan vrisak, on bi uspio razaznati vapaj, trag nevolje, straha, nezadovoljstva, tuge. Ali ni kada nije bilo vriskova i vapaja, don Bosco nije prestao slušati. U onima koji su bili dobro čuo je da bi mogli biti još bolji i da bi mogli napraviti još jedan korak naprijed.

Imao je i oči - vidio je mlade puno šire i veće no što su oni bili kad bi ih upoznao. Gledao ih je u ukupnosti onoga što mogu postati ako dopuste da se razvije ono što sramežljivo, a ponekad i buntovno leži u njima. Vidio je mlade kao pupoljke koje je potrebno dobro zalijevati da bi dali dobar plod. Vidio je sve ono što mogu postati.

To ima smisla i ne iznenađuje previše jer ljubav uvijek širi vidike i nadom prožima perspektivu – jer zna da čovjek može. Može izrasti, može se rastegnuti, može postići, može nadići vlastite slabosti, može se iskoprcati iz rupe u kojoj je zapeo. Ali treba nečiju ruku. Pa je tako on ponudio svoju. Rukom se potiče, hrabri, poziva, radosno susreće, nježno bodri. Rukom te netko prigrli u zagrljaj. Ponudi ti svoje rame kao oslonac.

On je, opet, imao i ramena i nudio ih kao dom, stabilnost, sigurnost i utočište. Pružiti im rame značilo je pružiti im sve ono što su trebali – a trebali su puno toga, ponajviše nekoga tko duboko i snažno vjeruje da su vrijedni pažnje, pogleda, vremena i lijepe riječi, da mogu i zaslužuju biti shvaćeni i prihvaćeni, poticani i voljeni. I on je to tako dobro činio...

Svojim se nogama također dobro služio. Znao je koračati, hrabro i ustrajno, ignorirajući nerazumijevanja i podvale, okolnosti koje mu ne idu u prilog, društveno-političke trzavice. Hodao je dalje jer je vidio ono što drugi nisu. Hvala mu na tom primjeru autentičnosti, nekonformizma, hrabrosti i samopouzdanja.

Onaj koji voli, onaj koji želi dobro, uspijeva neovisno o tome što nailazi na otpore raznih vrsta i nevolje svih formata. Volio je i hrabro kročio uvjeren i zaljubljen u svoju misiju na ovom svijetu. Zato ona i dalje traje. Zato je živ, stvaran, zato inspirira, pokreće i ne blijedi. Ljubav nikad ne prestaje – kaže Hvalospjev ljubavi. Kad gledam u lik don Bosca, shvaćam da je to istina.