Griješe li grješnici ili grešnici?

Potaknuti brojnim komentarima na društvenim mrežama, donosimo odgovor na važno jezično pitanje.

Piše: Matija Janeš

06.12.2024.

Nedavno objavljena knjiga patera Ike Mandurića Samo za grješnike hrvatskomu je knjižnom okružju ponudila jedan naslov koji mu je proteklih godina silno nedostajao. Naime ukoričila je snažnu isusovačku osobnost njezina autora, jednog od najzanimljivijih i najslušanijih propovjednika novije hrvatske povijesti. No kako to često biva, sadržaj je vrlo brzo pao u drugi plan, a zasjenila ga je jedna naoko sitna jezična stvarnost koja je, izgleda, mnoge ubola u oko. I tako Salesianine društvene mreže posljednjih tjedana gotovo svakodnevno primaju osvrte i pitanja o imenici 'grješnici' iz naslova knjige.

Naime, nekima je zasmetalo to malo slovo 'j' u rečenoj imenici. Pa se pozivalo na hrvatski pravopis, upućivalo na jezičnu nepravilnost, spominjalo poznate jezikoslovce. Na društvenim su se mrežama pojavile i šaljive poruke od kojih su me neke osobno na prvu baš dobro nasmijale, a na drugu i obradovale dubinom ponuđenog rješenja ne samo vjerskoga nego i jezičnog pitanja. Evo primjera takve poruke objavljene na stranici Progressus ad infinitum: „EKSKLUZIVNO doznajemo kako knjiga nije samo za GRJEŠNIKE već i za GREŠNIKE!“ Dubini te poruke vratit ćemo se na kraju ovog promišljanja.

Sada bi najprije trebalo reći kako uobičajene Salesianine čitatelje jezični odabir iz naslova nove knjige zacijelo nije iznenadio jer već barem pet godina čitaju naša izdanja koja marljivo jezično uređujemo u skladu s Hrvatskim pravopisom autora Stjepana Babića i Milana Moguša iz 2011. godine, usklađenim sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. Naveli smo malo dužu knjišku obavijest o tome pravopisu, no to je bilo nužno kako bismo zašli na široko jezično, društveno, političko i ino područje na kojem se to pitanje treba rješavati. Dakle, ona jezična sitnica s početka odjedanput nam se pretvorila u velik izazov. Pokušat ćemo ga razmrsiti što jednostavnije moguće.

Pravopisna problematika hrvatskoga standardnog jezika

Najprije treba uputiti na pravopisnu problematiku hrvatskoga standardnog jezika. Mislim da je svima jasno da u hrvatskome pravopisu postoje neka neriješena pitanja, pa me tim više začuđuje ona samouvjerenost koju ističu neki na društvenim mrežama kada govore o jezičnoj pravilnosti i nepravilnosti. Isto tako vjerujem da će svaki dalekovidniji čitatelj i govornik hrvatskoga jezika zaključiti da ta neriješena pitanja nisu nastala preko noći, nego su nekako povezana s posebnostima hrvatske povijesti te borbe za hrvatsku jezičnu samostalnost i samobitnost.

U toj su borbi zapaženu ulogu odigrali upravo spomenuti jezikoslovci, možda najistaknutije profesor Stjepan Babić. Prvo izdanje pravopisa koji je on napisao u suatorstvu s Božidarom Finkom i Milanom Mogušem i koji je objavljen 1971. godine, zatim uništen, pa pretisnut u Londonu sljedeće godine (otuda poznati naziv Londonac) imalo je bogato potomstvo susljednih izdanja i dotjerivanja sve od 1990. i vremena hrvatske borbe za samostalnost (kada je i moj naraštaj išao u osnovnu, a zatim srednju školi i služio se tim pravopisom koji je tada bio službeno odobren za škole) pa do spomenute 2011. godine i posljednjeg izdanja takozvanoga Zlatnog pravopisa. Možemo reći da je to posljednje, iako znatno izmijenjeno, izdanje onoga Londonca, bolje rečeno sasvim nova knjiga koja je nastala na istome jezičnom osjećaju i pogledu koji je hrvatski jezik uvijek promatrao kao zaseban jezik sa svim nužnim posljedica koje iz toga proizlaze.

Mi se u Salesiani jezično vodimo tim pravopisom i dijelimo pogled njegovih autora na pitanje položaja hrvatskoga jezika. Posebno nam je bitno da odgajamo svoje čitatelje ne samo knjigama i djelima, nego i jezično. Stalo nam je do toga da djeca u Hrvatskoj, i njihovi roditelji i odgojitelji, čitaju knjige na dobrome hrvatskom jeziku, da uče iz udžbenika napisanih tim jezikom, da se vjerski odgajaju u okrilju vlastite kulture koja uključuje i jezik.

No u hrvatskome jezičnom prostoru postoje još barem tri pravopisa koja valja spomenuti jer do danas igraju veću ili manju ulogu u oblikovanju hrvatske jezične stvarnosti. Prije svega to je danas pomalo zaboravljeni Pravopis hrvatskoga jezika Vladimira Anića i Josipa Silića. Prvi je put objavljen 1986. godine pod naslovom Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika i u tom se naslovu krije sva njegova nesreća. Previše je naime oslonjen o „novosadski“ pravopis, koji je hrvatski držao samo „zapadnom verzijom istoga jezika“, i kao takav povučen je uz uporabe 1993. No utjecaj toga pravopisa, napose njegova rječnika, na današnji hrvatski jezik golem je.

Naime najcjelovitiji na mreži dostupni rječnik hrvatskoga jezika, onaj objavljen na Hrvatskom jezičnom portalu, upravo se temelji na Anićevu Rječniku hrvatskoga jezika, koji uzima vrlo široku rječničku bazu koja nadmašuje hrvatski govorni prostor. Pa tako današnjem govorniku hrvatskoga jezika, kojemu je najlakše jezičnu činjenicu potražiti na internetu uz nekoliko klikova miša (i sâm sam često takav), postaju prirodnije riječi izvorno iz srpskoga ili ruskoga jezika kao što su 'razvod', 'dozvola', 'obrazovanje', 'prisustvo', 'smatrati', 'neophodno' umjesto hrvatskih 'rastave', 'dopuštenja', 'izobrazbe', 'nazočnosti', 'držati', 'nužno' i sl. U pozadini toga nalazi se, jasno je, i tržišna moć koja je u stanju i oblikovati jezičnu stvarnost. Nažalost, Rječnik hrvatskoga jezika Jure Šonje iz 2000. godine nije dobio svoju mrežnu inačicu i tako birana i stilski bolja riječ hrvatskoga jezika čeka skrivena u knjižnicama ili na nekoj zametnutoj polici da ju vrijedni mladi čitatelj iznova otkrije. No nastavimo ovo kratko pravopisno putovanje suvremenim hrvatskim jezikom.

Još je u prvom desetljeću 21. stoljeća bilo dosta hrvanja između dva spomenuta pravopisa pa je institucija kojoj je hrvatski jezik na srcu još od vremena Janka Draškovića, Matica hrvatska, odlučila povjeriti izradu novoga pravopisa mladim jezikoslovcima, „neopterećenima utegom prošlosti“. Tako je 2007. nastao Matičin Hrvatski pravopis autora Lade Badurine, Ivana Markovića i Krešimira Mićanovića. Nažalost, on nije riješio pravopisne sporove, nego ih je možda još i produbio nekim novim prijedlozima dotad stranima hrvatskome književnom jeziku. I kod mnogih se ključnih pitanja priklonio rješenju suprotnom onome koje je predlagao Babić-Finka-Mogušev pravopis: 'neću' umjesto 'ne ću', 'pogreška' umjesto 'pogrješka', 'zadaci', umjesto 'zadatci'. Napravio se korak unazad.

Sumnjive okolnosti nastanka novoga pravopisa

I tako pomalo dolazimo do zadnje, ali svakako najspornije točke ovoga pregleda. Godine 2013. objavljen je Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, „kao pokušaj rješavanja prijepora u hrvatskoj pravopisnoj normi i praksi“. No svakomu poštenom i istinoljubivom čovjeku okolnosti u kojima je objavljen i školama nametnut taj pravopis jako će smrdjeti. Ukratko, novi ministar znanosti, obrazovanja i sporta 2012. godine imenuje novoga ravnatelja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje te ga zadužuje da izradi novi hrvatski pravopis. Da bi se tom pravopisu osigurao nesmetani ulazak u jezični prostor, novi je ministar prethodno raspustio Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika kojemu je na čelu bio jezikoslovac Radoslav Katičić i koje smo spomenuli na početku ovoga članka. Sam Katičić u svojoj je knjizi Hrvatski jezik posvjedočio o tom suvremenom nasilju nad hrvatskim jezikom.

Dakle, potrebno je poznavati političke i društvene okolnosti dovođenja u prvi plan pravopisa koji je doista zavladao ustanovama i sviješću govornika hrvatskoga jezika. To ne znači da na njemu nisu radili jezični stručnjaci i da ne nudi neka dobra ili realna rješenja (primjerice, dopušteno pisanje i 'pogreška' i 'pogrješka', iako ne jednake vrijednosti i ne jednako propisano za škole!). Znači jednostavno da su okolnosti njegova nastanka i nametanja blago rečeno sumnjive i pozivaju na oprez. Takav, dakle, pravopis ne može vjerodostojno poduprijeti nastojanje njegovih autora da riješe jezični nered u hrvatskome pravopisanju.

Zašto pišemo 'grješnik', a ne 'grešnik'

Vrloga i ustrajnog čitatelja koji je izdržao sve do ovoga trenutka nagradit ćemo pokušajem da za kraj kratko i izravno objasnimo zašto se u Salesiani odlučujemo pisati 'grješnik', a ne 'grešnik', zašto ne ćemo pisati 'neću', i zašto umećemo 't' u 'zadatci', 'podatci' i sl. To nas, uostalom, sve najviše zanima. Kažimo odmah, nije tu riječ ni o kakvu jezičnom ustaštvu, o kojem govore zlonamjerni, a neupućeni komentatori.

Umetanje glasa i slova 'j' iza takozvanog pokrivenog 'r' način je odraza kratkog jata zabilježen od davnina u hrvatskom jeziku. Stoga su, primjerice, riječi 'grješnik' i 'pogrješka' dio hrvatske jezične baštine. U hrvatskim su pravopisima bile uobičajene čak i u vrijeme Kraljevine SHS, sve do otvorene jezične unifikacije i nametanja srpskoga jezika, što je kulminiralo Novosadskim dogovorom o srpskohrvatskom jeziku 1954. godine.

Dakle, čak i oni pravopisi koji su se odlučili za hrvatskome jeziku strana fonetska načela, ona Vuka Karadžića, poput Brozova ili Broz-Boranićeva pravopisa, još uvijek su omogućivali pisanje slova 'j' iza takozvanog pokrivenoga 'r': 'pogrješka', 'strjelica', 'oprjeka'.

Nadalje, rastavljeno pisanje 'ne ću' naglo nestaje i izbacuje se tek nakon Novosadskoga dogovora. Uredništvo Salesiane, ukratko, dosljedno slijedi preporuke ukinutoga Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika oživotvorene u Zlatnome pravopisu. Vijeće je pokušalo usustaviti određena pravopisna pitanja, poput pisanja spomenutoga odraza kratkoga jata (slova 'j') u 'pogrješka', 'brjegovi'.

Čak i ako ne znamo puno o jeziku, jasno nam je da svaki jezik, bolje rečeno svijest njegovih govornika, teži sustavnosti. Ako je u hrvatskome svakomu normalno pisati 'sprječavati', 'najvrjedniji', 'razrjeđivač', 'razrješenje', 'unaprjeđivanje', 'okrjepa' i sl., onda je to poželjno primijeniti i na druge slučajeve. Uostalom, to je u skladu s hrvatskom jezičnom tradicijom, iako nam zbog relativno duge upotrebe drukčijih, nametnutih rješenja danas više nije u uhu. S druge strane, i samo Vijeće je zaključilo da se nikoga ne smije ispravljati ako u tom položaju rabi glas e: grešnik, pogreška, bregovi. I time se ponovno vraćamo na početak i zaključujemo ovaj tekst.

Knjiga Ike Mandurića Samo za grješnike koju smo nedavno objavili nije samo za one čitatelje koji se odlučuju pisati i izgovarati riječ grješnici (i moliti u Zdravo, Marijo „moli za nas grješnike“), nego i za one koji pišu i govore grešnici (i mole „moli za nas grešnike“). Vjerujem da sam dovoljno objasnio zašto mi tako pišemo i zašto držimo da je upravo to u skladu s hrvatskom tradicijom. No okolnosti u hrvatskome jeziku takve su da se danas nikomu ne može braniti pisati drukčije, a izgledno je da će u budućnosti prevladati oblik 'grešnici' ako se udžbenici i dalje budu lektorirali prema sadašnjoj praksi i pravopisu. (Možda se možemo nadati da će nedavno usvojen Zakon o hrvatskom jeziku i novoosnovano Vijeće za hrvatski jezik donijeti što dobroga).

Unutar katoličke pak vjere, a katolički smo izdavač, stvari stoje još drukčije. Isus se obraća svakomu, bio ovoga ili onoga jezičnoga nazora, pa čak i ove ili one ideologije. No Isus je, recimo i to, došao na ovaj svijet u jedan konkretan narod, židovski, bez namjere da kao Bog imalo poništi njegovu narodnu samobitnost. Tako se ni mi, katolici u Hrvatskoj, ne moramo bojati pisati i upotrebljavati jezik koji držimo najčvršće povezanim s našom narodnom biti i konkretnim životnim prostorom koji nam je Bog dao.

P. S. Samo za grješnike je i za grješnike i grešnike, ali nije za 'griješnike'. ☺️

Svidio ti se članak? Podijeli ga: