Kako preživjeti misu s malenom djecom (i nešto više od toga)
Kako da odlazak na misu s malom djecom postane i vama i njima ugodnije, smislenije i potpunije iskustvo?
Sjećam se da sam čitajući knjigu Odgajati djecu u vjeri naišla na rečenicu: Kada budu veliki, sami će izabrati, kažu naivni. Ako ti ne posiješ sjeme, tkogod drugi će posijati sjeme i vjerojatno različito od tvojega, ako ne i protivno.
Zato ćemo se u ovom tekstu osvrnuti na pojedine predrasude koje kao roditelji i odgajatelji imamo o odgoju djece u vjeri te ću s vama podijeliti značaj Kateheze Dobroga Pastira.
Za početak je potrebno zapitati se što je to odgoj djeteta u vjeri. Je li to neki postupak ili niz točno određenih metoda koje, ako odrađene prema propisanim pravilima, nužno rađaju pozitivan učinak? Zasigurno ne! Što je to što želimo usaditi svojoj djeci, odnosno, tko je to?
Prije nego što odgovorimo na pitanje što znači odgajati dijete u vjeri, važnije je zapitati se kakva je to moja vjera? Je li moja vjera znanje pomiješano s tradicijom i moralnim vrijednostima? Je li moja vjera živi odnos s Bogom? Smatram li da isključivo o meni ovisi hoću li dijete odgojiti u vjeri? Jesam li svjestan da je moja uloga biti korito izvoru – Bogu?
Maria Montessori, kao katolkinja, posebno je istraživala kako djeca doživljavaju i razvijaju duhovnu stvarnost svojega života. Prema njezinim saznanjima, djeca prolaze kroz razdoblja posebne osjetljivosti. To su faze razvoja u kojima su posebno otvorena za određene vrste iskustava i podražaja iz svoje okoline. U tim razdobljima djeca prirodno, spontano reagiraju na specifične podražaje, a to im pomaže u učenju i razvoju.
U ranom djetinjstvu, od rođenja do otprilike pete godine života, djeca su izrazito osjetljiva na učenje putem osjetila. Ta osjetljivost ne omogućuje im samo da kroz svoja osjetila poput vida, sluha i dodira razumiju svijet, nego im pomaže i u dubljem shvaćanju apstraktnih pojmova, uključujući vjeru. Montessori je vjerovala da u toj fazi dijete ima sposobnost shvatiti duhovnu stvarnost na dublji način nego što to često mogu odrasli.
Sofia Cavalletti i Gianna Gobbi, učenice Marije Montessori nastavljaju započeto djelo vjerskog odgoja Marije Montessori i osmišljavaju novu praksu vjerskog odgoja djece pod nazivom Kateheza Dobroga Pastira.
Kateheza Dobroga Pastira poštuje ono sveto, utisnuto u dijete. Poput sjemena koje može rasti samo ako ima dobre uvjete. Dijete posjeduje duhovne i religiozne sposobnosti, potrebno je samo sijati i dati pogodno vrijeme i mjesto da sjeme može narasti.
Pomažući djetetov vjerski život, daleko od toga da mu namećemo nešto strano, odgovaramo na njegov tihi zahtjev: Pomozi mi približiti se Bogu!
Sofia Cavalletti
Kako bismo bolje shvatili koliko je duboka Kateheza Dobroga Pastira, kao odgajateljica u vjerskom vrtiću opisat ću vlastito iskustvo rada s djecom i utjecaj koji vjerski odgoj ima na njihov razvoj.
Dan kada provodimo vjerski odgoj posebno je vrijeme u tjednu. Djeca se prethodno pripreme za odlazak u atrij – mjesto posebno pripremljene okoline gdje dijete može upoznavati istine svog kršćanskog života. Djecu često pripremimo uz umirujuću vježbu tišine uz riječi kako sada odlazimo u atrij čuti koju nam tajnu Isus danas želi otkriti. Zanimljivo je tada promatrati preobrazbu dječjih lica i mir koji se spušta na njih uz istovremenu znatiželju.
U atriju slijedi liturgijski ili biblijski prikaz koji se – osim pojedinih manje razumljivih termina – nikada ne tumači, već se daje djetetu u punini. Nije važno osobno iskustvo odgojitelja, na prvom mjestu je Riječ. Uloga odgojitelja određuje se u skladu s evanđeoskim terminom beskorisnog sluge. Odgojitelj tijekom prikaza ukazuje na pojedine točke, zatim se povlači ostavljajući prostor djetetu za intimni unutarnji razgovor s Učiteljem.
Pojedinačno ili u manjim skupinama djeca ponavljaju riječi ili geste koje su vidjela. Bog za dijete nije apstraktni pojam već netko tko ga poznaje. Netko koga ono želi sresti posebno u Kristu, Dobrom Pastiru. Ta prispodoba najviše pobuđuje zanimanje i pozornost djece u dobi od 3 do 6 godina.
Isus, Dobri Pastir privlači dijete svojom ljepotom i brižnim likom. Isus, lijepi Pastir ujedinjuje u sebi i dobrotu, i ljepotu, i ljubav, i nježnost, i radost, i svjetlo. Dijete mu se otvara i odaziva s neizmjernim zadovoljstvom. Dijete priopćuje svoje iskustvo Boga sebi svojstvenim jezikom, drugačijim od jezika odraslih. Sofia Cavalletti kaže da se djetetov jezik sastoji više od djela i ponašanja nutrine nego od riječi. Upravo ta sposobnost da u sebi previre ono što je doživjelo dopušta mu da dokuči i pronikne skrivenu stvarnost sadržanu u prispodobama i jeziku liturgijskih znakova dublje nego što bi to mogla odrasla osoba.
Da je to uistinu tako pokazuje molitva na kraju boravka u atriju, kada djeca koja žele na glas mogu zahvaliti ili moliti za nešto. Svjedočiti takvim dubokim molitvama i zaključcima malenih srdaca najveći je dar, uz svijest da to što je dijete izreklo zaista nije moja zasluga, već rezultat njegova druženja sa Bogom.
I zato – pustimo Boga da bude Bog. Tako i u odgoju djece u vjeri. Kao odrasle osobe trebamo svojim životom svjedočiti da je Bog živ i gajiti odnos s njim. Iz toga odnosa proizlazit će i ideje kako pripremiti okolinu za vjerski odgoj djeteta. Iz toga odnosa i mi ćemo shvatiti da se Bog želi otkriti našoj djeci na njima svojstven način, a da je na nama da budemo beskorisne sluge koje će im pomoći da se približe Bogu.
Svidio ti se članak? Podijeli ga:
Pogledajte što smo sve radili i gdje smo sve bili
Kako da odlazak na misu s malom djecom postane i vama i njima ugodnije, smislenije i potpunije iskustvo?
Kako pomoći djetetu da samo uspostavi odnos s Bogom? Pročitajte iskustvo jedne odgajateljice.
Stalno mi odzvanja u glavi Isusovo pitanje koje nam je postavio prije nekoliko nedjelja: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?”