Piše Anja Mihanović: Ljepota ove knjige spašava svijet

Zamišljam ljude koji čitaju ovu istinitu priču i suze koje im klize niz umorna lica, ispirući sve trulo i beznadno…

Piše: Anja Mihanović

27.03.2024.

Prošlo je nekoliko godina od kada je u taj poznat mi park u naselju prijepodnevima dolazila lijepa mlada majka duge plave kose. S kavom u jednoj ruci, pričajući neobično brzo i srdačno, odavala je dojam jedne životne lakoće i kraj nje se čovjek mogao ponašati kao da je cijeli život poznaje.

Sjećam se da smo, dok smo gurale dječja kolica, prepričavale zgode ne previše revnog odvoženja djece u vrtić. Čudesno je da smo, iako je teže po cijele dane biti uz djecu, obje u tome nešto voljele. Kraj nje nije bilo neugodno započinjati priče, prekidati ih zbog ljuljanja djece ili pridržavanja na visokom toboganu. I tako u krug. Možda smo u to vrijeme i htjele dogovoriti neku kavu ili susret, ali nismo. Vjerojatno smo slutile da ćemo se u parku uvijek susretati, kao i do tada.

Potom je nisam vidjela godinama. Prošla mi je glavom misao da se možda odselila.

Poglavlja ove knjige pročitala sam na 'sva četiri žmigavca' u autu, uz jednu manje prometnu kvartovsku cestu. Osjećala sam da se važne stvari ne odgađaju, a ove stranice za mene su bile upravo to. Moja majčinska intuicija slutila je da će taj trenutak čitanja za pola sata nestati, što je i jedna od spoznaja koja je – čim sam ih počela čitati – pobjedonosno vijorila tim stranicama.

Naime, „sada“ i „danas“ jedino je što imamo i to se više ne vraća. Neprijatelj Božji može nam uzeti „jučer“, može nam uzeti „sutra“, no sadašnji trenutak ne može. U tom trenutku naša volja, koju nam je podario Stvoritelj, ima slobodu donijeti odluku. I upravo su te odluke kadre mijenjati povijest našeg života i cijelog svijeta.

Ovo je priča o odluci

Ispovijest majke Tee Perović priča je o jednoj odluci. Bog je imao čudesan plan i dao svoju milost, ali ova velika pustolovina počela je tek kada se odluka tog krhkog ranjivog bića susrela i zagrlila s Bogom. Ona je započela krikom u noćima. Ona je bila kušana u onkološkim čekaonicama, sve do odluke za novo predanje i hod za 'zaboravljenim' Isusom čiji joj je plamen davno u djetinjstvu upalila baka.

Kao vrhunac te suradnje sa samim Stvoriteljem, poput planine, moćnije od svakog Mount Everesta, stoji odluka o prihvaćanju, bilo života, bilo smrti. Kao pobjedonosni stijeg daleko od svakog bijega u frustraciju i mazohizma, uzdiže se Teina spremnost i odluka, izazivajući nas do mjere da ne ostajemo ravnodušni.

Ovo je priča o životu

Ovo je priča i o životu. Bi li ova mlada žena bila ista osoba da nije cijelo vrijeme bolesti bila na samom izvoru života, jer gdje je taj život veći i življi doli u podizanju četiri nova mala bića?

Ona sasvim spontano proklamira život koji je jači od poneke prazne gestacijske vrećice s početka trudnoće, koji je življi od četiri razigrane djevojčice i njihove buke u jednom stanu i koji nadilazi paralizirajuću bol, sličnu onoj kao kada ti netko čupa nogu i vrti je oko njezine osi?

Ova priča pred nas stavlja izazovno pitanje: je li važnije živjeti s Bogom ili živjeti dulje?

Ovo je priča koja može postati svačija

Po stilu pisanja i slaganju rečenica ovo je toliko obična priča da može postati svačija. No njezin je sadržaj tako uzvišen zato što nije riječ o teoriji, već o proživljenu životu, životu u kojem se mnogi mogu pronaći.

Ona nije osuda nekome tko je zalutao, tko je pred bračnom rastavom, tko se bori u vrtlogu grijeha i s njegovim posljedicama.

Ona je tihi zov i nada da se sve može promijeniti jednim padom na koljena i jednim predanjem u noći kada se sve urušava.

Ona donosi priču da je brak ono za što se isplati do kraja dati, ali samo – za današnja mjerila nemodernim načinom – da ti sve prvi daš. Ona pokazuje da se može živjeti gledajući malo svjetlo na kraju tunela, tek toliko da se sve tek nazire, ali koje osvjetljava dovoljno da napravimo idući korak.

Ona donosi čudo za koje možda nisi često ili skoro nikada čuo, a to je: zahvalnost za bolest, zahvalnost za ono najteže, trpljenje. I križ. Ona pokazuje da je najveća snaga upravo u krhkosti i ranjivosti.

Što je karcinom naspram suradnje sa živim Kristom, što je on naspram života, naspram vrjednota? Može li karcinom, uistinu, ikoga ubiti, i dokrajčiti sve naše ljudske stanice, sve što imamo ili što smo učinili?

I sve to o čemu ona govori i što poručuje jedno je ogromno otajstvo koje započinje ako samo jednom pozovemo Isusa Krista u svoj život. To je otajstvo koje želi obuhvatiti cijeli naš život i pretvoriti ga u grad na gori (usp. Mt 5,14-16) koji će drugima pokazivati Boga. To je otajstvo koje pokazuje koliko je čovjek kadar uzdići se u davanju smisla situacijama u kojima se nalazimo i kroz koje prolazimo. Po tome čovjek postaje duhovni div. Taj div prkosi i karcinomu jer što je karcinom naspram suradnje sa živim Kristom, što je on naspram života, naspram vrjednota? Može li karcinom, uistinu, ikoga ubiti, i dokrajčiti sve naše ljudske stanice, sve što imamo ili što smo učinili?

Ovo je priča koju trebamo

Ovo je priča koju toliko trebamo jer me naš život podsjeća na vlak koji nezaustavljivo juri, gledajući reklame o sve boljim i privlačnijim mjestima, ni ne znajući da se putem nalaze mnoga mjesta na kojima je vrijedilo stati i ispunjeno živjeti. Tein je život upravo takvo mjesto.

Zamišljam ljude koji čitaju ovu istinitu priču i suze koje im klize niz umorna lica, ispirući sve trulo i beznadno, čak i svaku usmjerenost na ono dobro u njihovu zemaljskom životu. Ostavljaju samo iskonski poriv da se čovjek obrati svome Bogu. Tek se u tom djeliću sekunde koji je kadar promijeniti cijeli svijet i život, događa i preobrazba svakodnevice, rutinskih odlazaka na poslove, obitelji i vlastitih pogleda.

Uistinu, malo je knjiga za koje se ne mora nagovarati da ih se pročita. Nekada je dovoljno samo reći da je promijenila nečiji život. Neke priče kao da je Gospodar života i žetve bacio u ovo naše životno polje kao zrno, kao sjeme, jako i snažno, koje će izrasti kako god vjetrovi budu puhali i kiše pljuštale.

U vremenu kada će zbog oskudice brakova biti sve manje sunca, kada će mnogi vjetrovi otjerati svaku želju za novim životima, kada će kiše biti prepune najmodernijih nastranosti, gorih od svih deset egipatskih zala, tada će to sjeme izrasti. Ono će biti kao starozavjetni žrtvenik ili kao ozdravljeni novozavjetni gubavac. Upravo je to sjeme sada u našim rukama, na stranicama Teine knjige.

Vječni je život započeo već ovdje na zemlji: nekome u onkološkoj čekaonici, uz četvero dječice koji ti ne daju mira, jednim poklekom u kvartovskoj kapelici, a nekome u nečemu samo njemu znanom.

Kao što je grah iz poznate dječje priče toliko čudesan da je izrastao tako visoko da se dječak Ivica može popeti do oblaka, tako su i ove stranice toliko moćne da mogu srušiti i ponovno izgraditi naše živote. One postaju najljepša melodija svake teorije o Božjoj volji o kojoj ljudi razbijaju glavu, a ta volja počinje onda kada na nju pristanemo i zamolimo je da nas jutrom preplavi. Tada se počinje pjevati pjesma koja struji kako svim bolničkim odjelima, mjestima gdje se odvija kemoterapija, strujeći po svim kostima kralježnice, rebara, zdjelice, tako i kvartovskim parkovima, kućanstvima, brakovima, borbama sa supružnicima i dječjim natezanjima.

I tada život i smrt pomalo gube granicu. Vječni je život onda započeo već ovdje na zemlji: nekome u onkološkoj čekaonici, uz četvero dječice koji ti ne daju mira, jednim poklekom u kvartovskoj kapelici, a nekome u nečemu samo njemu znanom.

Ovo je priča o trpljenju

Ona dolazi u vremenu prepunom brojnih božanstava i idola. Ona dolazi u vremenu egoizma i u najmanju ruku nevoljkoga primanja novih života, u vremenu straha od trpljenja i bolova. Ona dolazi u vremenu idola i kumira vanjštine i zdravlja koji su po nama od glave do pete. U vremenu kada je duh vremena tako suptilno i perfidno prezentirao da se treba dobro brinuti za sebe, da pošto-poto moramo biti zdravi, da u našim brakovima tražimo svoju pravdu.

U istinskim susretima s patnjom uzdiže se novi život koji ne poznaje granice, a mi se čudimo. Jer, odjednom ne žalimo one koji pate, već poželimo biti kao oni. I ne uspijevam riječima objasniti vijenac i sjaj koji ti ljudi imaju, samo u sebi znamo da smo i mi obnovljeni. Mi zapravo čeznemo izbliza vidjeti da postoje oni koji svjedoče da je bol oprala svu ružnoću i ostavila samo ljepotu.

Patnju ne treba tražiti niti je oponašati, u suprotnom je gluma, ali razmislimo o njoj čitajući i retke ove knjige. Budimo spremni kada nas sustigne. Tada svima želim da prođu kroz njezinu peć i da se poput gline predamo u Lončareve ruke.

O patnji možemo kazivati samo žive priče poput ove. Patnja se teško nosi i kosi s teorijom, zato tada zaboravimo ratio koji je tu da služi jer imamo i srce koje je stvoreno da ljubi. I neka nam patnja i kroz ovu knjigu priča sama. Tada je slušajmo srcem, ne pameću. Neka nam govori da nema svoje ispunjenje u ovozemaljskom. Zato budimo spremni; ako nas sustigne, učimo od patnje još danas i budimo je dostojni.

Ovo je priča o Tei

Kada sam je prvi put vidjela nakon nekoliko godina, osim kratke kose i slabijeg tijela, ništa se zapravo nije bitno promijenilo. Oči su joj jednako sjale, usta su jednako brzo govorila, istom gestikulacijom i dalje je nasmijavala…

Kako i ne kada smo obje u međuvremenu na svijet donijele još dvoje djece, a time, simpatično, bile još manje sposobne u miru popričati. Kao da se nikada nismo ni rastale. Stranice ove knjige zasigurno su postale ona kava koju nikada nismo u miru uspjele popiti. I baš ta, njezina kosom oskudna glava, njezine trepavice i obrve koje spominje u knjizi, postale su dokaz i zalog, oživotvorenje i svjedok svih Uskrsa.

Odmah sam svojim dječacima prepričala njezinu priču, kako je lijepa i velika, kako je jedna majka nadišla svoju bolest i kako je znala Raj živjeti već na ovoj zemlji. Oni je nisu mogli prestati slušati.

„Mama, hoće li ona umrijeti?“ pitali su me prije spavanja.

„Ne znam. Ne zna nitko. Ne zna ni ona“, odgovorila sam.

„Mama, bojiš li se ti smrti?“ bilo je još jedno od pitanja.

„Malo“, promucala sam.

„A kako znamo da nas poslije smrti čeka bolje?“ uslijedilo je sljedeće.

„Sjećaš li se kada si danas ručao okruglice i pire?“ dosjetila sam se situacije od toga dana.

„Nisi ni znao da te nakon toga čeka omiljeni voćni jogurt. Čuvala sam ga da ti ga dam tek kada pojedeš ručak. Možda ćeš tako bolje razumjeti obećano nam Nebo.“

„Ali kako netko može biti dobro i sretan ako je bolestan?“, pitanja su se i dalje redala.

„To mogu razumjeti samo velika srca. Mi hodamo prema Nebu, ali ponekada u životu Bog nekima daruje krila na putu za Nebo. Njezina su krila bolest“, zaključila sam.

Ako postoji nešto za što sa sigurnošću mogu reći da blagoslivlja i podiže, onda je to ova priča.

Ova priča šapuće: stvoren si za nebo. I obići će cijeli svijet, šaptom ili vikom, svejedno, i bit će mnogo više od samog putokaza; bit će màna u pustinji i ozdravljenje svemu tijelu našemu (usp. Izr 4,21-22).

A smrt koja uznemiruje naš život, samo su Vrata. U tome je najveća ljepota knjige ove majke. To je ona ljepota, reče Dostojevski, koja će spasiti svijet.