Ovako izgleda raj

Don Bosco vas vodi u šetnju rajem – pročitajte njegov san iz knjige „Snovi”.

Piše: admin

02.02.2024.

Generacija baka i djedova naših baka i djedova živjela je jako drugačijim životom. Postoji velika šansa da nisu baš znali jako dobro čitati i pisati, da su radili od jutra do mraka u teškim uvjetima, a odmarali bi se tek ponekad, uz društvo obitelji i prijatelja. Oni mladi koji su imali tu sreću da idu u školu prestajali bi se školovati s 12 ili 13 godina, a rijetki su mogli nastavljati školovanje u velikim gradovima.

Živjeli su u lošim uvjetima – njihove su kuće bile male, nije bilo vode, struje ni grijanja. Mnogi su rano ostajali bez roditelja i bili prepušteni samima sebi. U takvim uvjetima spašavali su ih ljudi poput don Bosca. Siromašnim mladima iz Torina pružio je mjesto koje su mogli zvati domom – oratorij, odgajao ih je i podučavao.

Koliko god su njihovi životi bili različiti od naših, don Boscove mlade mučili su slični izazovi. Kako bi im pomogao i uputio ih na pravi put, često im je prepričavao viđenja iz svojih snova. Tako im je jedne noći propovijedao o raju.

Don Boscov proročki san o raju: Ovako izgleda raj

„Imam vam reći nešto vrlo zanimljivo. Ispripovjedit ću vam jedan san, koji je samo san, a ne mora biti zbilja. Naglašavam, nije mu potrebno pridavati veću pozornost. San je podijeljen u tri dijela i odvijao se neprekidno tijekom tri noći. Večeras poslušajte što sam sanjao prvu noć!

Spavajući se obično sanja. I ja sam spavao. Nekoliko dana prije toga bio sam odsutan iz Torina. Prolazio sam blizu brježuljaka Moncalieri, koji su već bili zeleni. Pogled na njih ostao mi je duboko u duši. Stoga se može protumačiti kako se i u sljedećim noćima pojavila ideja ovoga divnog prizora. Mašta je djelovala i probudila želju za jednom šetnjom. Činjenica je, da sam se sanjajući, odlučio za šetnju...

Činilo mi se da sam okružen svojim dječacima na nekoj ravnici. Pred mojim pogledom uzdizalo se visoko i prostrano brdo. Svi smo stajali, kad sam najednom predložio dječacima:

– Idemo u jednu lijepu šetnju!

– Idemo!

– Ali kamo?

Pogledali smo se u oči, razmišljali smo, a zatim netko, ne znam zašto, predloži:

– Idemo u raj!

– Da, da, idemo u raj! – vikali su jedni.

– Da, da, idemo šetati u raj! – prihvatiše drugi.

– Dobro, vrlo dobro! Idemo! – svi su zajedno klicali.

Šetnja rajem

Na put krenusmo s ravnice. Nakon nekog vremena stigosmo u podnožje brježuljka. Krenusmo njegovim stazama, ali kakva li prizora! Bijaše to nešto divno. Pobočje brježuljka bijaše pokriveno raznorodnim voćkama. Bijahu nježne, niske i visoke. Bilo je krušaka, bresaka, loza, šljiva i drugih. Naizgled, običan prizor. Ali, bijaše tu nešto jedinstveno: na istoj biljci moglo se vidjeti cvjetove koji su tek počeli cvasti i one koji su se već rascvali. Isto tako i plodove koji su bili maleni, debeli i zreli. Na svakoj stabljici nalazilo se sve lijepo što posjeduje proljeće, ljeto i jesen. Plodovi su bili tako obilni, činilo se da ih biljke jedva nose. Dječaci su dolazili k meni i radoznalo pitali za tumačenje. Nisu mogli shvatiti razlog takvoga čuda. Kako bih im udovoljio, sjećam se, dao sam ovakav odgovor:

'Raj nije kao naša Zemlja gdje se mijenjaju temperature i godišnja doba. U raju je temperatura uvijek jednaka, neobično blaga i prilagođena potrebi svake biljke. Raj u sebi posjeduje sve lijepo i sve dobro iz svih godišnjih doba.'

Kakvo je vrijeme u raju?

Ostali smo ushićeni promatrajući čarobni vrt. Puhao je lagani lahor, ozračje bijaše mirno, svuda je vladala blaga toplina. Ugođaj mirisa koji je obuzimao sve, uvjeravao nas je kako pristaje svakoj vrsti voća. Dječaci uzeše poneku jabuku ili krušku, zatim trešnju, a onda ponovno grožđe. Tako dođosmo na vrh brježuljka. Kad smo bili na vrhuncu, pomislili smo – to je raj. No, prevarili smo se. S ovog vrha, s onu stranu oštraca, u sredini prostrane visoravni, vidjela se neobično visoka planina koja je doticala oblake. Uz obronke se, s velikim naporom, uspinjalo silno mnoštvo naroda. Na vrhuncu bijaše Onaj koji je pozivao sve što su stupali i ulijevao im odvažnost. Vidjeli smo također ljude koji su silazili s vrha sve do podnožja i dolazili u pomoć onima koji su bili umorni od hodanja među klisurama. Oni koji napokon stigoše na cilj, bili su primljeni s velikim, svečanim slavljem. Bili smo sigurni da je tamo raj. Silazeći niz visoravan, približismo se planini izviđajući kamo se zaputiti. Već smo propješačili najveći dio puta. Mnogi su dječaci, trčeći kako bi što prije stigli, prestigli mnoge.

Tko se sve nalazi u raju?

Prije nego što stigosmo na rub planine, nađosmo na visoravni veliko jezero puno krvi. Širilo se kao od Oratorija do trga Castello. Dječaci se zaustaviše zaprepašteni. Na suprotnoj obali bijaše napisano velikim slovima: per sanguinem (po krvi). Dječaci su se međusobno pitali što znači ovaj prizor, a tajanstvena osoba im reče: 'Ovdje je krv svih onih koji su dospjeli na vrh planine, u raj, prolijevajući svoju krv. Ovdje je krv mučenika, ovdje je krv Kristova u kojoj su okupana tjelesa ubijenih svjedočeći vjeru. Nitko ne može prijeći u raj ako ne prođe kroz ovu krv te se u njoj okupa. Ova krv brani svetu goru, sliku Katoličke crkve.'

Uputismo se vidjeti hoće li nam bili moguće približiti se planini. Tada se pred nama pojavi drugi prizor. Bilo je tu drugo veliko jezero, puno vode, s raznim isječenim i izlomljenim udovima. Na obali je bilo napisano velikim slovima: per aquam (po vodi). Ponovno upitasmo:

– Što je to? Tko će nam objasniti ove tajne?

– U ovom jezeru – reče nam Neznanac – nalazi se voda koja je potekla iz rebara Kristovih. Ovo je voda svetoga krštenja u kojoj su bili oprani i očišćeni svi koji su se već penjali na ovo brdo. Tako moraju bili kršteni i očišćeni i oni koji će i ubuduće uzlaziti. U njoj se moraju okupati svi koji hoće u raj. Dječaci su vidjeli kako neki stupaju po vodi dotičući ju nogama.

– Ovi dječaci koji brzo hodaju po vodi nevini su od krštenja – reče Voditelj.

Tada su i ostali dječaci zaželjeli trčati po vodi ovoga jezera, kao što su učinili oni koje su vidjeli. Pitali su me pogledima, ali nijedan se nije usudio krenuti. Govorio sam im:

– Ne usuđujem vam se to predložiti. Nepromišljeno bi bilo pretpostavljati našu toliku pravednost i svetost.

Tada su svi uskliknuli:

– Ako se on ne usuđuje, kako ćemo mi?

Nastavili smo put hodajući oko planine, i evo nas ubrzo kod trećeg jezera. Na obali je stajao natpis: per ignem (kroz vatru). Dok smo mi promatrali ono ognjeno more, reče nam Neznanac: 'Ovo je oganj Božje ljubavi i ljubavi svetačke, kroz koji moraju proći oni što nisu prošli kroz mučeničku krv ili kroz krsnu vodu. Ovo je ujedno oganj kojim su zločinci mučili i spaljivali tjelesa tolikih mučenika. Mnogo ih je koji su morali proći ovim putem kako bi jednom stupili na ovo sveto brdo.'

Koja je pouka sna?

Žurili smo naprijed i s onu stranu jezera bijaše drugo jezero slično golemu amfiteatru. Izgled mu je bio još strašniji od prijašnjih. Bilo je puno divljih zvijeri, vukova, medvjeda, tigrova, lavova, pantera, zmija i tolikih drugih nakaza koje su bile otvorenih usta, spremne progutati svakoga tko bi im se približio. Tada mi poznati Tumač reče:

– Ove životinje su demoni i zamke svijeta. Ljudi koji prolaze po njima bez posljedica jesu pravednici. To su oni za koje je Isus prorekao: 'Evo, dao sam vam vlast gaziti po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi' (Lk 10, 19).

Pitali smo:

– Kako moramo postupati da se maknemo odavde? Zar ćemo i mi morati ići po ovim strašnim nakazama?

– Da, da! Dođi! Idemo! – reče mi netko.

– Ah, ne osjećam se hrabro. Drsko je pretpostavljati kako bismo mogli nepovrijeđeni prijeći po glavama ovih divljih nakaza. Vi idite, ja ne idem.

A dječaci ponoviše:

– Ako on ne osjeća odvažnost, kako bismo ju mi imali?

Udaljeni od jezera zvijeri, skoro smo izgubili nadu kako ćemo naći prikladan prolaz do rajske gore. Naletjeli smo na prostrano polje puno ljudi koji su veselo stupali prema raju, iako su izazivali sućut: jednomu je nedostajalo oko, drugi je bio bez nosa ili bez ušiju, treći bez ruke... bez jezika. Dječaci su vrlo začuđeni gledali ovaj jadni svijet. Neznanac najednom reče: 'Ovi su prijatelji Božji. Kako bi se spasili, mrtvili su čula: uši, oči, jezik i uspjeli su proći neozlijeđeni u pogibeljima svijeta. Hoćete li i vi u raj, ujedinite se s njima i radosno koračajte stazama odricanja.'

Izgleda li stvarno tako raj?

Izgleda li stvarno tako raj? Ne možemo to znati, a ni razumjeti. Možda je ovaj don Boscov san doista odraz njegovih jedinstvenih mogućnosti, dar Gospodnji jednom od Njegovih najvećih i najvjernijih sluga. Možda je, kao što je rekao i sam don Bosco, samo san koji ne mora biti zbilja, ali koji one koji su ih slušali, a sada i nas koji ih čitamo dovodi bliže raju.

Za više don Boscovih poučnih i proročkih snova pročitajte knjigu Snovi. U njoj je navedeno gotovo stotinu najvažnijih i najutjecajnijih snova našeg dragog oca i učitelja mladeži. Dopustite don Boscu da vam pruži koju mudru pouku i iznenadi vas svojim proročkim darovima.